Noć i mora

Ležala sam na obali tamnoplavog jezera obavijenog maglom, kada je ledeni vjetar do mene donio snažan vrisak. Nisam se mogla pomaći, potpuno skamenjena propadala sam sve dublje i dublje u mekanu postelju od blata. Svjetloplavi, pjenušavi valovi blago su mi doticali stopala, podsjećajući me na to da sam živa, da moram disati. Duge grane mršavog drveća što je raslo tik uz obalu, igrale su se sa pramenovima moje kose, kao da me ušuškavaju, miluju i tješe. Osjećala sam kako se blato gomila na mom tijelu, klizeći polako poput zmije koja svojim siktavim jezikom oprezno prelazi preko ubijenog plijena, ispituje sve pore njegovog ukočenog tijela. Nerazgovjetni vrisak čujem iznova. On je čista suprotnost mojoj ukočenosti, brz je i snažan. Čujem ga opet. I još mnogo puta. Vjetar će uvijek donositi isti vrisak, a ja ću ga uvijek čuti. Znam da je to samo sjena koja stoji na dovratku ovog svijeta. „Ovo je carstvo tvojih snova. Mjesto do kojeg ne dopire okrutna svjetlost što te podsjeća na usamljenost,“ uvijek i iznova sam ohrabrivala samu sebe stojeći na pragu tog neobičnog, svevidećeg svijeta, kucajući tiho na njegova vrata, skamenjeno čekajući trenutak oslobođenja.

„Jesam li to dosegla onu tačku iz koje se vide sve ostale tačke, čuju i osjete? Da li ova obala znači kraj?“ – uzalud sam pitala vjetar. On je, umjesto odgovora, uporno šaputao moje zaboravljeno ime. Čula sam ga. Čula sam i tvoje ime, ali ga prosto nisam mogla upamtiti, nisam ga se mogla sjetiti.

„Dođi!“ –  glas je uvijek tako mio.

„Dođi, ja ću ti pokazati put.“ – čujem glas koji me vodi ka dolje,  ispod površine obale gdje me čeka još jedna prljava postelja, mekša od baršuna.

Padam i pomislim da je ovo jedan od onih snova u kojima se, kako su mi to objašnjavali roditelji, dijete razvija i raste, samo što ja više nisam dijete. To znamo i ja, i moji roditelji, i ovaj svijet. Umjesto ruku dobivam krila. Krila koja ne znam koristiti sputavaju me. Umjesto da letim, ja padam, a oko mene se pojavljuju ljudi koji, kao i ja, pokušavaju letjeti. Vidim dvoje mladih ljudi koji žele zagrliti jedno drugo, ali ih vjetar uvijek razdvoji. Vidim djevojčicu koja želi potrčati, ali joj smetaju tek izrasla krila. Ovdje i ljubav poznaje samo prašinu, a pokret grčeve i trzaje. Umjesto da pokušam izbjeći pad i pobjegnem od onoga što slijedi, puštam da me dočeka još jedna obala, mekša od prethodne, još jedno jezero, tamnije od onog iznad. Kuda se kretati, kamo krenuti, sve znam, sve mi je rečeno, ali jednostavno ne mogu da se sjetim. Jedva čujni šapat natjera me da se okrenem ka jednoj od topola čije suho korijenje je potpuno ogoljeno. Ispod drveta je sjedila crvenokosa djevojka odjevena u jednostavnu bijelu haljinu. Njen nerazgovjetni šapat sam čula i prije, čujem ga uvijek kada kročim u ovaj svijet. Nešto me  tjera da gledam u nju, da zurim opijena sjajem njene haljine i njišem se u ritmu njenog glasa. Kosa joj je potpuno prekrila lice dok se polako naginjala iznad drvene kolijevke obavijene tamnom plahtom. „Da li sam ja ušla u njen san?“, uvijek se zapitam da li sam poput uljeza koji, u bijegu od samoće, uranja u tuđe snove.

Kada šaputanje prestane, ledeni vjetar iznova donese onaj snažni vrisak, zbog kojeg  se naglo okrenem iza sebe, gdje ugledam polje prekriveno mahovinom. U njegovom središtu su jedna vrata i prozor koji izgledaju kao da lebde u praznom prostoru. Kraj prozora, na stolici za ljuljanje, sjedi starac čije oči su presvučene mrenom boje magle. Kraj starca je još jedna stolica pohabanog sjedišta, te metalni krevet bez jastuka i prekrivača. Pitam se gdje sam, da li stojim na pragu ove sobe sa ćilimom od mahovine, ili sam u njenom ćošku. Pitam se gdje je nestala crvenokosa djevojka. Možda je svoju uspavanku odnijela nekome kome je potrebnija. Osjećam da sam ovdje dobrodošla, da ovdje pripadam, stolica me poziva da sjednem, krevet mi kaže da legnem, vrata da ih otvorim, drvo da dotaknem njegove grane, stanovnici ovog svijeta žele razgovarati sa mnom.

Ovdje nisam sama. Ovdje niko nije sam. Ovdje znaju šta znači odvojiti dušu od tijela, pobjeći od samoće, od jednog okamenjenog svijeta. Ovdje znaju da želim živjeti, pa makar to bilo u svijetu zaborava, pa su mi poželjeli dobrodošlicu. Zato uranjam u postelju od blata i želim saznati šta se nalazi ispod. Kopam, nokte zarivam u ljepljivi mulj između crnih topola, idem ka vodi Zaborava, tamnom jezeru čiji valovi su poput milozvučnog hora koji pjevuši moje zaboravljeno ime.

„Dođi! Dođi, mi ćemo ti pokazati put!“ – glas je tako sladak.

Uvijek se pitam kamo trebam krenuti, kuda se kretati, znam da mi je sve rečeno, ali jednostavno ne mogu da se sjetim. Uskoro mi se pridružuju drugi, oni koji bježe od samoće. Grane visokog drveća nježno nam stavljaju paučinasti veo preko lica, da ne vidimo užas zaborava.

Autorka: Zerina Kulović

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *