Molitva za Sanjin dolazak

Sve što sam voleo
umrlo je vičući ime moje
a ja mu ne mogah pomoći.”

M. Crnjanski

Kako pisati o ljubavi koja se ne može razumjeti ni objasniti, niti opisati  riječima, koja se možda nije ni desila na ovom svijetu, već sam je samo sanjao pijan u osvitu zore, jednom kada smo bio čovjek, ili sam je tek želio toliko snažno da sam uobrazio da je postojala? Bio sam odrpani vojnik u ritama života, danju zagledan u nebo, a noću čitao ”Karamazove” i gorko plakao, u jednoj takvoj očajnoj noći osvestio sam spoznaju (kao kroz neko vidjenje) da sam je volio od prapostanka, prije rodjenja i prije dolaska u ovo blato, ljubavlju od božije čestice, ljubavlju koja vaskrsava, ljubavlju zbog koje sada svaki dan razmišljam kako da se ubijem, zbog koje kažem začudjenom ujaku da smrt oslobadja svega, ovog bola, ovog smrdljivog postojanja pa i te Ljubavi… Pisao sam joj čekajući je da dodje. Pisao sam joj priče koje su bile jedna velika tužna molitva.

Foto: Lynn Nguyen

I

Sanjalice, večeras dok sam hodao bez cilja na Adi, razmišljao sam o čemu da ti pišem. Kraj mene kao varnice prolijeću zagrljeni parovi, tudji životi, pogledam u nebo i vidim zvijezde, upitam u prazno: da li me gledaš odozgo? Ne želim da lažem, pogotovo ne tebe, i hoću da ti otkrijem jednu tajnu, (nadam se kad čuješ sve da mi nećeš zamjeriti ništa): ti spavaš, ali se uvjek budiš sanjiva, nenaspavana, umorna i ne znaš šta je razlog svemu tome, sad slušaj. Svake noći kad zaspeš ja ti žarom od koga gore kosti šapućem ime i ti me čuješ pa se iskaradeš iz svog sna, sama od sebe pobjegneš i dodješ k meni. Onda igramo lastiš, pijemo pivo, trčimo, jedemo sladoled, nekad igramo čovječe ne ljuti se, ali ti slabo ide u zadnje vrijeme, stalno se ljutiš i bjesniš, bacaš one kocke po sobi, ja budem bezobrazan pa se smijem, ti prijetiš kako više nećeš doći nijedne noći, i kažeš da sam djubre… Posle se malo duriš ali kad počnem da ti čitam Crnjanskog sve zaboraviš i opet budeš pitomo dijete, sjedneš kraj mene i čežnjivo me gledaš: “Ko si ti? Ko si ti, sa toplim, žutim očima u večernjoj magli? Zar nisam još toliko bolestan i nežan, da te dodirnem? Kako je tvoj poljski govor mutan i nežan. Što si tako dobra prema meni, ta to nije tvoj zanat. Zašto me gledaš tako milo? Tvoja bluza pada mi na glavu, što gori i muči, groznice me tresu. Ko si ti, divna, lepa, strasna, medju ogledalima i čašicama u sumraku kafane?…” kad se prenem i pogledam te, vidim da plačeš pa zafrljačim Crnjanskog u ugao sobe, upalim Sundjer Boba, naspem nam dvije rakije i lupetam gluposti sve dok te ne zasmijem… Pitam se hoću li ti ikada umjeti reći prave riječi, riječi koje će te učiniti srećnom makar na trenutak? Kada ti dosadi da ti otkrivam tajne razgovore trava i opisujem ono iza beskraja, nagovoriš me da radimo sklekove, ali ne previše jer ne želiš mišićave bicepse mada se od sklekova jačaju tricepsi ali dobro ti sigurno bolje znaš… Posle šetamo pustim ulicama, i pričamo ko će ga znati o čemu sve, jer nije važno o čemu pričamo, sve dok pričamo. Vrijeme prolazi i bliži se tvoj odlazak, ja se rastužim što ćeš me napustiti pa bijesan polomim sve satove na svijetu misleći naivno da ću tako zaustaviti vrijeme… Zora se oglasi u kriku pijetla i ti se izgubiš, a ja ostanem sam. O, da samo znaš kako svijet tad izgleda pusto i sivo. Ali se na moju sreću u ovo malo kose što mi je ostalo uplete i zamrsi tvoj osmjeh i ja se uhvatim za njega kao davljenik za slamku da ne potonem, da njime preplivam još jedan dan, i dočekam spasonosnu noć kad me opet pohodiš zanosna i kad iznova krećemo da vrtimo sazveždja. Nadam se da te ova istina neće razljutiti veoma da zaključaš sebe,  pa da ne dozvoliš samoj sebi da i iduće noći opet dodješ k meni, jer time bi samo sneveselila dvije duše a da budemo iskreni šta znači istrpjeti malo mamurluka u zamjenu za besmrtnost koju zajedno kujemo…

II

Sanjalice, danas mi javiše da je još jedan ratnik stao u nebeski stroj, a prošlog utorka smo zajedno pakovali padobrane i pitali se šta je život. Od kad to čuh ne mogu da prestanem da mislim na tebe, ti me podsećaš na disanje, na mladost, na ljepotu, na ono što je jedino bitno, sadašnji trenutak, tvoj osmjeh, ljubav, suština… Samo onaj koga si ti voljela može biti siguran da je živio u ovom životu, i da je jedino sve sa tobom bilo vrijedno življenja i može umrijeti spokojno izmiren sa tvorcem. Mi ostali smo se uzalud radjali. Ta blizina smrti uli mi hrabrost u gole mišice pa se drznuh da sanjarim kako si sišla sa oblaka i spustila glavu na moje grudi, kako si rasplela plavu kosu koja miriše na jorgovan, na cvijet lipe, na bogove. Tad osećam kako mi kroz žile šikalja život, i kako me mir i blagostanje obuzmaju… Zašto si tako lijepa? Zašto mi nedostaješ? Pričali su mi oni čergari, ispod mosta na Novom Beogradu, legendu o tebi, o dalekim zemljama indijskim gdje si na početku vremena bila ciganska princeza, plava kao prva svjetlost odlučena od tame, kako su ti se njihovi narodi klanjali, prinosili ti malu djecu da ih poljubcemi blagosloviš, kako su te slavili, i svi te voljeli i svi te sanjali. Pričali su mi kako ti je tolika ljubav postala dosadna, i da si počela na nju da gledaš sažaljivo kao sito dijete kolače, da si htjela da se igraš, da sama lutaš poljima i valjaš se u cvijeću, pa si se jedne zore iskrala iz šatre i otišla u svijet prerušena u običnu djevojku. Tad sav ciganski narod napusti dom, rasu se zemljom tražeći svoju izgubljenu princezu i ne nadjoše te do današnjeg dana. Ne smjedoh da im priznam kako sam te prepoznao, uplaših se da te ne odvedu daleko, u prapostojbinu, uplaših se da te više nikad neću vidjeti, jer ti više nijesi samo njihova princeza. Sanjalice, nasmij se da provre živa voda iz kamena, nasmij se da se magle rasprše u rosu, nasmij se da mi oplemeniš dan. Zaćutim nevješt da opišem opijenost tvojom ljepotom, tvojim bićem, i samo nijem zapitam u ništa: Sanja, zašto si tako lijepa?!

III

Sanjalice, gledam te kako nosiš u rukama štafelaj, i boje u nekim kantama, nosiš bijele radničke pantalone na tregere, a na glavi molersku kapu od starih novina, i dolaziš iznenada u moj život i počinješ da bojiš i da šaraš, ali prije nego što otpočneš, uzmeš sunce i okačiš ga na plafon mog dana da ti sija. Naslikaš rijeku, i ptice, i zelenu travu, i neke krave, i krokodila, i mrava… Ja se zbunjeno osvrćem oko sebe i gledam kako ono sivilo na koje sam navikao nestaje, i kako se mijenja moj svijet. Ti si donijela dugu i svjetlost u moje oči. I sva sijaš žarom života, koji imaju samo one žene koje vladaju nad vatrama, i koje znaju da iskuju sreću i pripitome stare izranjavane vukove. Tvoj dlan je melem za smrtne rane, i ja znam da samo kraj tebe mogu biti besmrtan. Kad se umoriš, sjedneš i zapališ cigaretu i zagledaš se u svoj rad, i čini ti se da lijepo napreduje taj tvoj posao a ja te iz prikrajka krišom gledam i nagadjam plašljivo jesi li stvarna, omamljen tvojom pojavom. I sve što te više gledam činiš mi se sve ljepša i ne mogu da sklonim pogled, ne mogu da okrenem glavu, gotovo da osjećam kako se zaljubljujem i kako mi trema steže stomak, a ti se tad naglo okreneš ka meni i nasmijana umočiš prst u boju i tim božanskim kistom naslikaš osmjeh na moje lice (od uveta do uveta) i ja tad shvatim da se prvi put istinski smijem posle toliko godina. Sanja, tvoja su rebra smisao življenja! Tvoja su bosa stopala teška čežnja i nedosanjani daleki sni! A tvoje usne, o tom ne smijem ni da mislim, a kamo li da pričam, od te tajne može da se umre, da se iščaši razum. Tvoje su usne život, dijete i Bog! Slijepa Živana mi kaže da si sa razlogom tu, da nije uopšte slučajno što si izabrala da baš meni daš svoje boje, i da je sad na meni da te čuvam i da bdijem nad tvojom dječijom dušom u vječnost. Sanja, zatvori oči da se igramo žmurke. Sanja, kaži iskreno: jesi li za mene toliko lijepa?

IV

Sjećaš li se vremena prije nego što si postala Sanjalica? Vremena kad si bila ćerka silnog bega Mušovića? Kad je glas o vitkoj mezimici velikog oca išao do najzabačenijih djelova carevine, glas da nikad dunjalukom nije bilo takve ljepote kao što bješe tvoja. Tad bijah hajduk, harambaša, čijim su imenom bule plašile djecu, a stari ga Turci izgovarali tiho kao ime samog nečastivog, dok su na sećiji pušili tanke čibuke i pričali o bojevima i megdanima i prošlim slavnim vremenima. Godinama držah grad u strahu, opsuh ga mramorjem sa svake strane i na kraju me prevarom uhvatiše i baciše u tamnicu pod begovom kulom, gdje je voda do pojasa, ale i strašni škrgut zuba. Udariše u veselje, stadoše vijećati kako da me pogube, kojim mukama da mi izvade dušu. Vezanog u sindžire vodaše me uskim sokacima da me raja vidi, i Srbi i Turci, i tad kad me pretučenog vratiše u avliju tvog oca, ti me sa pendžera ugleda prvi put, a ugledah i ja tebe… Namah zaboravih na sve rane i sve boli, vidjeh ono što ne vidje ni sultan u svjetlom Stambolu, vidjeh da one priče koje govoriše o tebi nijesu bile u stanju ni ljepotu tvoje sjenke da opišu a kamo li tebe i tvoj dah. Rekoše da će me pogubiti sledećeg jutra. U tu moju zadnju zoru, sjedim budan i mislim na tebe, molim Gospoda da mi da da te vidim još jednom prije nego što umrem, osjećam da dželat dolazi, zaškripaše brave na teškim željeznim rešetkama i tad kao ostvarenje strašne želje ti udje noseći čljuče mojih okova. Uzjahasmo bijesne vrance i oblak prašine vidje naša ledja, izvede nas tajnim prolazima iz grada i zagazismo u divlju planinu. Gledajući tvoju kosu, shvatih da je sa mojim ratovanjem gotovo i da pored tebe mogu biti samo pitomi vuk, više nalik kučetu nego starom ratniku, i nasmijah se novom životu. Sanja, sanjam tvoje usne, i vidim da su crvenije od vina, od svetog pričešća u zlatnom putiru, vidim da su mamljivije od Hristove krvi i da stvaraju život na zemlji, znam ma bio mrtav četiri duga dana ako me dodirnu ustaću, i počeću opet da pjevam o tebi, otkriću svijetu tajnu da te i oni sa druge strane slave i žele! Pomislim da si moja bio bih tad najbolja moguća verzija sebe, bolji od bilo kog sebe prošlog, od bilo kog sebe budućeg, jer taj koga ti voliš prestaje biti čovjek i neosjetno počinje naličiti bogu kad shvati koliko uistinu vrijedi ta tajna koju ima kraj sebe.

V

Sanjalice, otvori oči da udje svjetlost u svijet pa da počne dan, otkrio sam da sunce noćiva pod tvojim trepavicama, i kad spavaš tad vlada tama, čak i na drugom kraju svijeta, evo i u mojoj gluvoj sobi, pogotovo u mojoj gluvoj sobi. Poželjeh ti laku noć i ostadoh sam da mislim o tebi prije nego što me opkole i ubiju snovi, ali se ne plašim, znam da ćeš me vaskrsnuti, jer kako bi živjela bez svog ličnog pjesnika? Priznaj mi već jednom zašto si toliko lijepa? Kad si stvarala ovaj svijet i razdvajala tamu od svjetlosti nad tim strašnim bezdanom jesi li tad znala da ćeš me sresti? Zašto sidje sa nebesa na zemlju? Zašto se obuče u kožu obične žene, zašto se sakri baš u Novi Sad, pa te sad jedino rijetki mogu prepoznati? Da obljubiš smrtnike i načiniš od ljudi bogove? Ja te poznadoh gledajući kako se cvijeće pred tobom klanja i zagledan tad u tvoje oči vidjeh da je život najveće čudo od svih. Ti riječima činiš da drveće lista, da lete bubamare, da kiša pada. Kaži mi molim te, zašto uvjek medvjed zavoli pčelu? Ja lopovski sin, lovac i vidra, sanjam kako ću da te ukradem, noću se uzverem uz Petrovaradinsku kulu, prevarim čuvare što bdiju, laganiji od sjene udjem ti u sobu kroz prozor dok sniš dubokim snom, i odnesem te u neko moje jutro. Sanja, nasmij se da se planine zdrobe u prašinu, nahrani svu gladnu djecu svijeta svojim dojkama. Sjetih se lude noći kad sam u Milevinoj kafani neke vojnike, Madjare i Ruse, ubjedjivao u tvoju ljepotu, oni se opiše tobom iz tih mojih priča pa se potukoše, neko poteže bodež! O stanite, stanite, pobogu bagro vojnička, bagro zvjezdana! Ispričaću vam kako Sanja bosim stopalima po vodi hodi, kako divlje vjetrove kroti… Na te riječi oni se razoružaše sami, preobraziše se u djecu… O Sanja, znaš li da su svi dječaci svijeta zaljubljeni u tvoje bokove? Da sve djevojčice žele da budu ti? Da te se sve djevojke i žene plaše, jer znaju da im jednim migom možeš oteti momke, muževe, samo ako zaželiš? Kad hodaš gradom asfalt se topi pod tvojom štiklom, i vazduh gori. Sve vezano za tebe nije od ovoga svijeta. Sanja, kaži mi želiš li da ti poklonim papirni cvijet? Sanja, priznaj mi zašto si toliko lijepa, priznaj kada te lijepo molim? Sanja, ja lopovski sin, lovac i vidra, sanjam noćima kako ću da te ukradem…

Foto: Lynn Nguyen

VI

Sanjalice, toliki su pjesnici kroz istoriju pokušavali da ti pišu, zaludjeni ljubavlju prema tebi, i nijesu uspeli da prežive, nego su se raspršili u dim i nestali, otrovani tvojim bićem. Kad si bila despotica lakog koraka, svu u srmi ugledao te u porti manastirskoj, tog jutra, Teofil zograf, i od jednog pogleda na tebe postao obuzet demonom, zaljubljen u magle, u nestajanje, pa je freskopisao Bogorodicu tvojim likom dodajući inkarnat na tvoje obraze kao plamteći žbun kupine koji gori a ne sagorijeva, pa su pred tvojim likom u vjekove posle klečali kaludjeri, isposnici, carevi, nezreli iskušenici, arhijereji u zlatnim odeždama, patrijarsi, obični sebri ratari, i molili da im podariš milost i oprost. Toliki su iz dalekih krajeva vodjeni glasom o ljepoti tvog lika u toj crkvi, ostavljali polja, žene, djecu i dolazili da ti se klanjaju, da ti se dive, a mnogi od njih obukli crno i ostali tu zauvijek, gledajući u tvom liku boga. Ako te preživim i uspijem da na pravi način u svoje priče utkam tvoju vanvremensku pojavu koliko njih će ti se klanjati u budućnosti, vjekovima nakon što mene više ne bude tu. A znaš li onomad kad je Gojko sa braćom gradio tvrdi Skadar, i kad im uzalud bi sve jer vila rušiše noću što za dan majstori zidaše, i kad im vila javi ljubomorna na toju ljepotu  da se grad neće održati dok tebe ne uzidaju u temelje, tad Gojko izdade braću, pogazi zavjet goreći strašću za tobom i reče ti sve, otkri tajnu a ti se premetnu u lastavicu i uteče ispred smrti u legendu. Noćima sanjam u morama da sam Gojko Mrnjavčević, ludujem ali mi zora ne daje spasa. Kako je besmisleno sve kada te nema i zaista istinu reče psalmopevac kad kaza “da kuću kućom čine lastavice…” Truješ li i mene dok ovo pišem ili si me već otrovala ili se otrov ne može otrovati? Onomad kad te nadjoh uplakanu na potoku, i kad te nasmijah i bajalicom ti i travama otjerah tugu iz zjena, jel l’ te tad učinih srećnom?… Dok hodam Beogradom vidim da mnoge žene pokušavaju da odglume tvoje lice ali sve što mi daju samo je laž i ni u jednoj toj kosi ne vidim svoj spokoj ni lijek. Sanja, premetni se u riječ i dodji u moju priču da se siti ispričamo, premetni se u vino da te iskapim u jednoj čaši, premetni se u mrak pa da se više mraka ne plašim…

VII

Sanjalice, pišem ti jer ne mogu da te dodirnem, ne mogu da te pogledam u oči, ne mogu da te zagrlim, a da mogu tad riječi ne bi ni bile potrebne, niti bi imale smisao jer sve bi nam reklo naše ćutanje. Mada te znam godinama još uvek ne mogu da se načudim tvojoj ljepoti niti da se nadivim tvom obličju. Kaži mi pobogu, konačno, koji je stvrni razlog što si toliko lijepa? U dalekoj zemlji gruzijskoj tvoje ime izgovaraju kao molitvu i kad hoće da se zakunu u nešto sveto tad kažu: tako mi Sanjinog osmjeha… A ja se mislim otkuda meni pravo, jednoj barabi i hulji, da pomislim kako se ti zbog mene smiješ, i kako u sebi kažeš da bi me nekog dalekog dana mogla voljeti… Kad si bila faraon u Egiptu tad sam bio pisar kod tvog strica, i krišom sam te vidio kad su te pronijeli u nosiljci skrivenu pod zarom, tog popodneva na obali Nila, i tad sam rodjenim očima ugledao smisao života i poznao da ti ne možeš biti od ovoga svijeta… Posle poludjeh, poželjeh da te opet vidim, mada sam dobro znao, (jer sam im ja presude pisao), da onaj koji ugleda faraona mora umrijeti… I ono što naumih ostvarih, uletjeh jednog dana u tvoje odaje i pogledah te pravo u lice a ti mi se nasmješi, i kad me stražari divljački zgrabiše ja zatvorih oči jer htjedoh da ti budeš zadnje što ću vidjeti na ovom svijetu, i držah ih zatvorene sve dok me ne pogubiše, i umrijeh srećan, i zbog tog tvog osmjeha ja sam mogao da umrem i hiljadu puta i opet bi vredjelo. Ti hodaš nepoznata medju ljudima i nosiš osmjeh kao krunu kao znak plave krvi, ja dječački stežem pesnice, ljubomoran na sve one koji se griju na tvom osmjehu, uplašen da će ti neko od njih ispričati ljepšu priču i odvesti te na sladoled. Ti na čelu nosiš zvijezdu i činiš da sve ostale žene izblijede do nevidljivosti i zasjeniš sunce svojim golim ramenima. Kad trampim sve svoje priče i spiskam očevinu na crne sandale za tvoja blaga stopala tad zadovoljno ispijem zadnju čašu vina jer znam da ću ti ovoga puta uljepšati dan. Sanja, ti ništiš vremenske zone, spajaš kontinente, ispunjavaš prostor i činiš da sve vrijedi i da je sve moguće. Kako sam samo hrabar dok spavaš, pa slutim da se neosetno zaljubljuješ u barabu i hulju koja će u vječnost od svoje krvi da plete priče dok ih god budeš željela, a kada kažeš, zaćutaće i biće nijema od rodjenja. Sanjalice, znam da ti nikad nijesam rekao koliko si lijepa i evo bezglasan u mraku opisujem tvoju vaseljensku ljepotu mašući rukama ali ti ne vidiš jer spavaš i svuda je tama…

VIII

Sanjalice pišem ti ovo dok grad spava, a vukovi bdiju. Noć miriše na misli o tebi, na zeleno lišće, na život, na kišu. Pišem ti ove riječi da te njima otrgnem iz toga dalekog dana i za trenutak odvedem van tvoje stvarnosti u neki drugačiji svijet. Pišem ti jer kažeš da voliš kad ti pišem. Pišem ti jer mi je žao što te odlazak na let smorio i sneveselio. Sa ulice pod mojim prozorom dopire škripa guma i brujanje motora koji odnosi ko zna koga ko zna gdje u ove tupe sate. Ja zurim u ivicu stola i pitam se, svi oni ljudi koje srećeš na poslu, u avionu, naslute li ikad barem u najdubljem kutu svoje podsvjesti veliku tajnu koja se oko njih odigrava, da li ih bar sjenka te tajne okrzne po slijepim očima, pa spoznaju makar na tren istinu da avion leti samo zbog tebe, i samo zato što si ti tu da ga snagom svog bića držiš u vazduhu, nosiš medju oblake, kao što vjetar nosi maslačak, jer da te nema znao bi jedino da pada ili nikada ne bi ni poletio. Svim pticama je ovo odavno jasno i takva je šteta što ljudi nijesu nalik pticama. Jer da jesu znali bi da im je ta vitka novosadjanka samo naizgled nenormalna, upravo spasila, i spašava živote. Ali sigurno postoji razlog što su sva čuda koja se dešavaju svakoga dana skrivena onom ko ima smrte oči. Pa tako i ta koje ti tvoriš. Nad kakvim li sve silama vladaš? Načuo sam da ti se vode pokoravaju, da teku uzvodno kad mahneš tankim prstima kao žezlom. Da se na tvoj mig u alkohol pretvore, pa pjene pijane i opijaju one što svrate žedni na pojilo. Je li istina da su tvoje lutke sve žive i da nikada nijesi prestala da budeš dijete? Da si za opkladu sa nekim rumunskim ciganima jedne zime dahom otopila snijeg pa se desio maj u decembru, i da si procvjetala jorgovane, a da su tad ti cigani pred tvoje noge položili zlatne manžetne sa svojih košulja, satove od srebra i izveli ti najboljeg konja, pastušastog vranca, na kom si bez sedla odjahala iz Temišvara? Da si jednom sijala so u polju a da su nikli suncokreti? Toliko sam priča o tebi čuo, a ova noć je prekratka da ti ih sve kažem. Kad otvoriš oči radja se život i zemlja nastavlja da se vrti. ŽIVIM.

IX

Sanjalice, stojim na krovu zgrade (sa koje sijaju neonske reklame i bacaju blijedo svjetlo ka ulici), zagledan u grad. Mislim, samo da znam da si živa ma bila bilo gdje kako bih bio srećan, samo da si na istoj planeti ma ne čuo nikad od tebe glasa kako bih bio srećan, samo da si u istoj zemlji ma ne poslala mi nikad poruku kako bih bio srećan, samo da si u istom gradu ma nikad te ne sreo kako bih bio srećan, samo da si u istoj ulici ma ne pogledala me nikad kako bih bio srećan, samo da si u istoj zgradi ma ne rekla mi nikad ni jednu jedinu riječ kako bih bio srećan, samo da sjediš kraj mene ma ne dodirnula me nikad kako bih bio srećan, samo da me zagrliš ma ne poljubila me nikad kako bih bio srećan, samo da me poljubiš ma ne voljela me nikad kako bih bio srećan, samo da me zavoliš ma ne živio nikada više kako bih bio srećan, samo da se nazoveš  mojom pa da pogledam bogove u oči i da im se nasmijem silan u lice… Nikada nikome nijesi bila, niti ćeš biti, ono što jesi meni, smisao svijeta, jedini dan i padobran koji spašava život… Posebna ženo čije stopalo vrijedi više od ove zemlje, čiji goli struk opija crnje od najcrnjeg vina, kada si gola tad oči slijepe a ruke postaju pepeo, kaži da sam tvoj pa da mi krila izrastu, kaži kako su svi ostali ništa pa da mi se žive mišice očeliče, kaži šta želiš pa da učinim da se desi, kaži je li ti ikad iko pričao ljepše, pa da polomim ruke ljubomoran na djecu. Da li ćeš ikada čuti sve ono što imam da ti kažem, kad se sretnemo munje će se zagrliti i spaliti prošlo i buduće vrijeme, ostaće samo taj naš trenutak toliko željen i toliko dugo čekan. Kad pomislim na to koliko si mi draga i sjetim se da bih mogao da ti se svidjam, tad me ta slatka spoznaja ošamuti kao udarac maljem u čelo. Saljalice, ženo kakve nikada nije bilo, pruži mi dlan da se sit naspavam na njemu, dodji da te okujem u zvijezde i da ti nježno prijam.

X

Neću ti večeras pričati o vremenu iskonskom kada sam kao krstaš došao u sveti grad Jerušalaim tražeći te, niti ću plesti šal od riječi da ti miluje goli vrat, već ću ti reći riječ o običnom čovjeku kome se kad misli na tebe zacrvene obrazi. Naslonjen na stepenište pred crkvom Groba Gospodnjeg noćas sam jasno vidio šta je sreća. Sreća je sve vezano za tebe, i od te sreće meni se grudi pune toplinom i ljubavlju koja ima moć da stvara dobro, očaran ovim svetim mjestom, očaran tobom. Ja  ne znam zašto me toliko privlačiš, zašto na takav način djeluješ na mene, činiš da budem plemenit i inspirišeš me kao nijedna druga žena ikad, ne znam, znam samo da hoću jedino tebe, i ako treba da čekam da me dodirne ta tvoja tanka ruka, čekaću, čekaću sve dok se zidine jerusalimske sruše i sve dok Gospod ne dodje po drugi put pa da te on sam dovede meni ako ne dodješ sama. Samo se ljepota Jerusalima može mjeriti sa tvojom, i tek ti se ona može približiti – ljepota božijeg grada ljepoti žene nad ženama! Sanjalice pucni prstima pa da se opet zaljubim u tvoje usne, kaži da me nećeš voljeti pa da obučem rizu… Dao bih sve prošle godine za to da si sada kraj mene u ovom gradu u kome je svakom čovjeku Bog prvi komšija, da te zagrlim i da ti pričam ili da samo ćutimo. Sanjalice, život je prekratak da dozvolimo da u njemu ti i ja ne budemo zajedno – povjeruj u ovu strašnu istinu. Drhtim pred ovim pupkom svijeta i osjećam da kao nevrijeme dolazi promjena u moj život, promjena koja će biti draga. Stojim na molitvi i pitam: jesam li dovoljno dobar da ta promjena budeš ti, i da li će ta promjena biti tvoj ulazak u moj život kao ponovni ulazak Gospoda u Jerusalim? Hrabar sam da kažem da mora biti da je tako jer ja na manje ne pristajem. Sanjalice, pucni prstima da se opet zaljubim u tvoje usne, kaži da me nećeš voljeti pa da obučem rizu…

Foto: Lynn Nguyen

XI

Molitva prestaje kada dogori svijeća, i sve žene izgledaju isto u mraku, jesi li kada mislila o tom? Deomnska varka a ne ljubav. Tvoje su gole dojke spržile moje oči. Gdje je Bog? Ne znam. Znam samo da je smrt moja u mojoj glavi. Mrtvog me je rodila mati, a oživio sam poljubljen poljupcem groblja. Ja volio sam mnoge prije tebe, ako mi bude ćeif nećeš mi biti poslednja. Nada mnom nemaju moći tvoji članci bosi. Zaljubljen u nestajanje u tugu, ja golim grudima jurišam na oštre bajonete, neće me posjeći tvoja glatka bedra, znaj da ja preživim sve, jer kažem ti majka me rodila mrtvog i više ne mogu umrijeti. Sada si gorda ali jednom ćeš se sjetiti da dodješ nego me tada više neće biti tu, biću u kafani do koje tvoja stopala ne znaju staze. Ne silazi dolje prateći moje riječi jer rastrgnuće te vitku pakleni psi. Za onim koji nema vjere niko ne ide i svejedno mu je da li će se osvrnuti da pogleda da li ga iko slijedi, jer sve je pusto odavno i bljutavi miris prati pale andjele. Ne plači, vlast nad životom ima samo tvoje tijelo golo! Govorila si kako nikada nećeš biti majka, kako za to nijesi rodjena, a ja slutim tudju djecu na tvojoj sisi, i boli me ta tvoja buduća sreća sa drugim, ali nema zla u meni – samo tuge. Gospode, Gospode, daj mi snage da izdržim – vapim razjapljenih žvala šireći ruke ka nebu. Kad je trebalo nijesam se molio pravom molitvom a pamtim riječi jeromonaha Georgija koji je vidjevši me suludog govorio: moli se da ti Gospod pošalje pravu ženu, moli se da ti otvori oči da je prepoznaš, da  te ne mimoidje neznana, moli se da udalji od tebe sve druge žene. Tad me je bio strah da govorim tu molitvu, jer šta ako si ti ona pogrešna? Kako ću podnijeti tu stvarnost bez tebe? Kako sam samo bio naivan. Sad evo svakoga dana sam sebe  skidam sa vješala, nesretni utopljenik očaja. Režim sklupčan na podu, jaučem do zore i grčim se od bola u noć gluvu, živog me razapinje tuga… Na ovom svijetu za mene sreće nema i ja sam stranac, kopile, siroče bez Boga. O kako me živog razapinje tuga, a tvoje ime više ne liječi, ne čuva moje snove i ne bdi nad mojom tamom jer ti si tako htjela! Kažeš da nije ljubav ono što ti sada treba i da te pustim da odeš. Pa idi, ljubi druge, podaj im se cijela i tijelom i dušom, samo se ne okreći nikad! Neka te bilo koji od njih zavoli ma djelićem ljubavi kojom sam te volio ja, to biće dovoljno da spoznaš iskonsku sreću. A što se mene tiče: izdržaću. ”Još malo i zaboraviću na sve, još malo i sve će zaboraviti na mene” – kaže Marko Aurelije i ja mu vjerujem da je tako.

Ova priča nema kraj kako ni prava ljubav kraja nikada nema. Ja dobro znam da ipak sve ovo sanjam ali probuditi se neću. Šta je istina do uzvišena laž? Ko je taj koji će reći: ja znam šta je ljubav?! Ako vam kažem da se umrla trava ne može uspraviti uza mojih koraka ne vjerujte mi ništa – čuda su moguća i pčele skrivaju ženu koja tvori sunce, a kada prodje sve ostaće jedino molitva.

Autor: Vladislav Cicmil 

2 thoughts on “Molitva za Sanjin dolazak”

  1. Studiram knjizevnost neko vreme, i ne secam se da me je skoro nesto ovako ganulo i nekoliko puta rasplakalo. Blago Sanji za koju je ovo napisano!
    Veliki pozdrav.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *