Ljeto kad su me probudili

Odsjaj krune utihnuo je i zamakao iza horizonta. Opet sam obukao svoju kožu i izašao među smrtnike koje sam do juče sa prezirom gledao. Sve je još uvijek isto, vrijeme, oni, vazduh. Stanem da uzmem dah, čudan je osjećaj opet čuti strujanje kroz nozdrve i imati puna pluća. Koraci su mi teški i tromi, kao da za sobom još uvijek teglim gipsana korita iako sam ih odavno ostavio u bolnici, ko zna na čijim udovima su sad. U obrisima svojih tragova vidim zavoje zapečene uz rane, kako trepnem tako ih i skidam, ostaju samo končići. Prija mi samoća u gužvi nepoznatih ljudi sa kojima se susrećem i sudaram ramenima. Ruke povremeno vadim iz džepova čisto da ih napomenem da imaju funkciju te tako perfidno namještam namještenu kragnu. Vjerovatno sam pogriješio ulicu ali po inerciji nastavljam dalje, može li čovjek zalutati ako ne zna kud je krenuo? U svom gradu sam bio stranac, a sada u tuđem sam niko. To je tačka koja je dovela do toga da se prirodno ponašam jer sam stigao do nule. Engleski čaj ili njemačko pivo, ma može i jedno i drugo, samo da nikad više ne čujem srpski jezik. Bilo mi je čudno kada su govorili da je jezik mišić, e pa jeste, jači od bilo kog bicepsa, može da se asimiluje i savlada duhove prošlosti. Vidim lijepu baštu na obali jezera čije ime nije bitno. Čini mi se idealna za sjesti i popiti kafu, oduševiti se njenom ukusu kao prvi put. Nonšalantno prilazim i smještam se u prvu slobodnu stolicu, ta je moja koliko je i njihova ona na Balkanu. Često sam se pitao čemu to mi, vi, oni, ako nas šta istrijebi onda je to razlog, ne što smo različiti, nego što smo isti.Lošim akcentom naručujem dobar napitak, znam da je dobar iako ga prvi put pijem ovdje. Nepostojeće poglede stresam niz nogavicu, glupa navika od kuće. Mada kad malo bolje razmislim i nije baš bezrazložna. Imam veću glavu od prosječne, sto kilograma koji govore da sam pun ali ne znam čega i pasoš koji vrišti nasiljem. Nemojte se bojati braćo zemaljska, neću vama nauditi, to radim samo sebi. Bakšiš za osmjeh, poslednji gutljaj i klimanje glavom konobarici u znak pozdrava, izlazim iz njihovog lokala a za mene to je stanica egzil. Blaga i topla kiša počinje, a jutros u novinama je pisalo da ovdje nije pala četrdeset i kusur godina, ej četrdeset godina bez kapi. Dižem glavu ka nebu tražeći odgovor kako su preživjeli takvu sušu, a gore vidim oblake poslagane u oblik upitnika. Ne, ne tumačim ga kao znak za dvoumljenje povodom mojih postupaka i zapečaćenih kofera, prevelika je kugla da bi mi na istom metru kvadratnom bili i grob i kolijevka. Prije i no što su ljudi istrčali da se poraduju ovoj pojavi, onaj gore je zavrnuo slavinu i razvedri se. Na doku srećem grupicu mladih i pjegavih, iako ih ima dovoljno ne vidim im na licima onu našu naivnost i otvorenost na svoju štetu. Taj oklop će im sačuvati sigurnost ali i uskratiti osjećaj koliko i bol može da bude lijepa. A i tužno je ako ti je neophodna masa bez oblika da budeš nasmijan. Kako sam ih zaobišao tako su me stigli filmovi iz mog kraja od kojih sam bježao. U traženju sebe sam izgubio druge, ne žalim jer znakove kraj puta sklon sam da prespavam. Pada mrak i rješih da se vratim u gužvu pomoću koje ću nabasati do svog smještaja. Iznenađujuće to je kratko trajalo i ubrzo sam bio u krevetu okružen svojom tišinom sa jedne, i uličnom bukom sa druge strane. Obično čovjek ne može lako zaspati u tuđem krevetu, ja pak nisam mogao ni u svom. Sparina stana u potkrovlju i moj nemir natjeraše me da pomoć potražim u mini baru. Ima svega samo nema ono što meni treba, rakija po kojoj mi je mozak u ovakvim situacijama plivao delfin stilom. Šta je tu je, izabrah flašu nasumično, za dobar sunđer nema suve vode. Čašica se pretvarala polako u čašu i sve sam bio bliži da mini bar zamjenim njegovim ocem, mora biti jedan u blizini, pa po tome su poznati oni što su ih kolonizovali. Par zakopčanih dugmića i nespetnih koraka kasnije, već sam bio ispred zgrade. Tu me sačekalo neprijatno iznenađenje, zaboravio sam činjenicu da sada stanujem u mirnom i porodičnom kvartu, da, ja tu stanujem, koja ironija. Ko ne zna za strah taj ide naprijed ili dođavola, kako god, znam da nije momenat da te citiram Živojine i evo tu ću stati, vidim taksi na ćošku i već sam u njemu. Taksisti očigledno indijskog porijekla i kapetinom koja udara u krov automobila nije ni bilo potrebno reći destinaciju, osjetio je to po mom parfemu sačinjenom od etanola. Ugodna priča o njegovom dvanaestom sinu koji kreće u školicu prekinula su blještava svjetla utočišta za beznadežne, noć zvanično može da počne. Nažuljah lakat na šank, a sa šanka sve redom u ždrelo. Kroz nekih pola sata sa nesretnicom rođenom u ovoj hemisferi, vijekovima udaljenoj od moje rodne, tupio sam o miru u svijetu, Vudstoku, Hjuitu i Đokoviću za kog sam oduvijek imao ogroman bol u preponama ali eto sad mi je poslužio. Odlučih da ne tražim dalje i sve resurse uputim ka žrtvi, jer ako nesreća spaja ljude onda ih trenutak urezuje u metalne naslage njihove aure. Na krilima džina i svega što uz to ide dolepršasmo do njenog stana koji je na svu sreću bio u blizini, ili ipak nije, ne sjećam se. Kreće rodeo nakon kog će shvatiti da je jako glupo da mješa seks i nasilje jer to je već u mom dnk materijalu a u njenom su čaj i keksići uz obazen bip i na pomisao psovke. Svijeće za pokušaj romantike koristim da joj po leđima sipam vreo vosak dok zubima na vrat urezujem svoje inicijale. Jak trzaj za kosu kao kad se rimskom imperatoru otima dvokolica dok na svojim ramenima osjetim grebanje do krvi kao da joj je Šir Kan bliži predak. Tijelo na komadiće dok je duša na svili i uz vrisak koji diže adrenalin gledam njene butine koje su upale u klopku za vukove, okrećem se ka mračnom dijelu sebe i sobe dok mi u ušima bubnji Volare, o Kantare. Kao kada sam prije znao zaspati sa željama a probuditi se sa planovima, tom snagom sam poskočio i preduhitrio svitanje uz sada jedini plan, a to je da pobjegnem. Ne od nje niti koga bilo njenog, već od svojih demona i strahova koji koliko god da su daleko, uvijek su tu za petama. Danas opet sunce, moje opekotine sada imaju svoje sopstvene, čudno ali taj zrak mi nekako prija. U sebi ima aromu truljenja i leševa koje je obišao i sada je dijeli sa trenutno živima. To su neki novi mrtvaci, za mene su još živi, bar dok ne okrenem glavu. Ostatak dana hvatam i bacam iza sebe, željno hrlivši ka svom balkončiću da zauzmem turski sjed, jedino dobro od Turaka, i uputim pogled ka suncu koje zalazi, da mi kaže kada ću ja zaći. Dubok uzdah, miris baruta i zvuk sirena, betonski tereni, pocjepane i arkade i patike, prvi pasoš a druga granica, nas deset a jedan sendvič, jurnjava sa ovima i onima. Mir i muzika, u dubini kapka tibetanski monah izgovara mantre, još dublji izdah. Otvaram oči, ne mogu da vjerujem da je već jutro a ja sam još uvijek živ, ali to mi je poslednja stvar na umu.

Ti koji ovo pišeš, prije no što se zaista sretnemo, približiš mi se i postaneš ja, obećaj mi da ćeš ispuniti ovo. Kada već stigneš do priče recimo sa pabom, tog jutra umjesto ljenčarenja napiši desetak narednih epizoda. Kako sam ja pomogao tebi, i ti si dužan da to isto učiniš novoj vrsti sebe koja će doći na tvoje mjesto. Nije ovdje toliko loše, ima svega što tražiš. Probaj neki moj trag i da sakriješ, spališ ili potopiš, ne zbog mene već zbog sebe, znaš na šta mislim. Stiže nova tura, otišao sam, uzdravlje i čekam te.

Petar Danhamjevski, 2022. godina, lokacija skoro pa nepoznata.

Autor: Miloš Petrović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *