KRČMA PORED PUTA

Idući od dubrovačke malte, carskim drumom prema sjeveru, sa desne strane puta, smještena je stara i oronula krčma  zvana „Kasaba“. Napravljena je nekada davno, za potrebe pijanih oficira, po nalogu nekog, već zaboravljenog, cara. Neveliko prizemno zdanje, ozidano ljutim hercegovačkim kresom, sa malim pendžerima, isprepriječenim debelim demerima, sa pocrnjelim i naerenim krovom, uraslo je u zemlju za, najmanje, dvije stepenice.

To nekada bješe lijepa i otmjena oficirska kasina na malom zaravanku u neposrednoj blizini puta. Kroz vremena, ispred nje su prolazile razne šironje kojima je put bio uzak, pa je proširivanjem put došao pred sama vrata. Vremena i vladari  koji su drumom protutnjeli  nasipali su kolovoz raznim materijalima, u više slojeva, čiji je broj teško utvrditi. Novi je sloj zatrpavao stari i sve tako dok se vrata nisu zatrpala, a krčma urasla u razne slojeve  koji su navlačeni i zbijani oko njenih temelja. Prašina koju opancima, konjskim kopitima, automobilskim gumama i gospodskim cipelama dižu putnici, ulazi unutra i taloži se po, nekada gospodskom, a sada izanđelom i propalom kafanskom inventaru.

Gost, htio-ne htio, pri samom ulazu, pored rasušenih, stalno otvorenih, s baglama svrnutih i uz duvar prislonjenih, vrata koja se nikada ne zatvaraju, niti se mogu zatvoriti, mora dobro sageti glavu i oprezno ući u zamagljenu polutamu „Kasabe“, dobro vodeći računa da se na samom ulazu ne oklizne i ne stropošta niz visoki basamak, preko koga se ulazi u učmalo, uljuljano i nepromjenjivo vrijeme.

Od pamtivijeka, u „Kasabi“ se ništa ne mijenja. Ona živi svojim životom, sama, sa svojim navikama i običajima, uljuljana u svoju bezvremenu učmalost, kao žabokrečina u kakvoj usmrđeloj lokvetini, pritisnuta teškom patinom prošlih vremena i izumrlih ljudi. Kasablije, uljuljane pijanstvom „Kasabe“, za starim, nakrivljenim, noževima i pivskim flašama izrezbarenim stolovima, drijemaju pognutih glava i, na tenane, bez žurbe i uzbuđenja, bistre svjetsku politiku. Iako nikud ne putuju, niti za tim imaju potrebu, sve znaju i sve im je poznato.

Pored „Kasabe“, jedne beznačajne tačke na beskonačnom putu, nemilosrdno tutnji i prolazi civilizacija  koja ne dira i ne narušava njen mir, navike i običaje. Međusobno žive u slozi. Svak ide svojim putem – ako mu se ide ili stoji u mjestu – ako mu se stoji. Kasablije imaju svoju civilizaciju u kojoj provode živote, sažetu u kretanje od kenjare koja se nalazi u donjem dijelu „Kasabe“, odmah pored vrata, u kojoj vrše veliku i malu nuždu, do sana, u kome se hladi pivo  na drugom kraju krčme, odmah iza šanka.

kafanasokolovic1934Krhku i zanemoćalu konstrukciju dugog, drvenog i iscrvotočenog šanka, savijenu pod težinom pijanih lakata i pivskih flaša, svakodnevno podupiru odabrani: Profiter, Diler, Švercer, Tamićar, Jajara, Filozof i Vječiti (student). Oni sve znaju i od postanja okladaju „Kasabom“. Ništa se bez njih ne može, niti smije, rješavati. Oni su zakon i vlast u krčmi pored puta. Nikada tačno nije utvrđeno ko koga podupire i drži u stojećem stanju. Oni šank ili šank njih. Možda bi se to i ustanovilo kada bi ih neka viša sila razdvojila. U „Kasabi“ te sile nema. Vjeruje se, kada bi se razdvojili, da bi  svi popadali. Oni od pijanstva, a šank od starosti i dotrajalosti. Tako, prislonjeni jedni iz druge, godinama  se međusobno podupiru i tavore, naručujući ture pića od majmuna do magaraca.

Nekada davno, neki je putnik u krčmi zaboravio ili je namjerno ostavio dva velika postera majmuna i magarca, uokvirena u prost i jeftin ram. Slike su se vukle po kafani, premještale sa stolice na stolicu, smetale gostima, pijanicama zapinjale za noge, preko kojih su se omicali i padali po prljavom i izlizanom podu. Šutane su iz ćoška u ćošak sve dok se neko nije dosjetio, pa ih okačio, po uzdužnoj osi šanka, jednu na desni, a drugu na lijevi zid. Između njih su se udobno smjestili i na šank naslonili odabrani, koji vedre i oblače.

Između dva mala, od čađi i duvanskog dima potamnjela, gustom paučinom i gvozdenim demerima isprepriječena, oštro prijeteća prozora, natakarena je izlupana i na više mjesta, od dugogodišnjeg loženja, isprogorijevana mala, limena peć. Na okrajku, iz peći prosutog, bijelog pepela, koji niko godinama ne mete, niti iznosi, osim što slučajni gosti  iznesu pri obući, na praznoj pivskoj gajbi sjedi, vječito polupijan, Arčibald sa stalno otvorenom britvom, kojom svakodnevno struže i podrezuje nokte, otvara pivske flaše i mesne nareske, siječe hljeb na šnite, rasijeca glavice luka i plodove zrelog paradajza. Godinama upozorava da se ugasi svjetlo koje mu smeta dok priča, svima znanu i dobro poznatu, priču kako je nekada u ovoj krčmi naručio jedno pivo, a popio čitavu gajbu  na kojoj je sjedio, a da to gazda nije primijetio, već se čudio:“Kako se napi od jedne pive, sto ga jada znalo?“ Od tada mu ne daju da sjedi na punoj gajbi.

Ovo je, možda, jedini ugostiteljski objekat koji nema svog pravog i stalnog gazdu. Gazdu bira „Kasaba“ svake četiri godine, kako to nalaže red uljudnog demokratskog ponašanja. On se bira, ali se ništa ne pita, osim što danonoćno stoji za šankom i služi pijane kasablije. Gazda ne vlada „Kasabom“, već „Kasaba“ vlada gazdom. Ona donosi odluke, sama ih sprovodi i sama sankcioniše neposlušne. Nje se svi plaše i govore:“Ko digne glavu u „Kasabu“, ili će postati slavan, ili će mu biti odsječena.“ Uglavnom se dešava ovo drugo.

Kao što se u „Kasabi“ ništa ne mijenja, tako su i gosti nepromjenjivi. Pored stalnih gostiju, navrati po koji uličar, izgubljeni putnik, koja lutalica ili pijanica, koji nemaju kuće ni pravog cilja putovanja. Za vrijeme ljetnjih raspusta navraćaju studenti, radi šale i zabave. Da „pokupe“ kasablijske zgode i nezgode, šale i dogodovštine, koje će prepričavati svojim drugovima u dalekim mjestima studiranja. Smještaju se u donji red ispred kenjare i dugo plaćaju pića čitavoj kafani, čekajući dugo i uporno da se približe odabranim. Nadaju se sreći i pogodnom momentu u kome će se, jednog dana, uvrstiti u njihovo društvo. U čekanju, mnogi nadu nadživješe, iako ona posljednja umire.

beogradske-kafane-dusanova-8-1932-god-660x400Student se dugo nadao i pokušavao da se uvrsti u odabrane. Po starom, dobrom, srpskom običaju  u „Kasabi“ je dva puta dočekivan solju i hljebom, a oba puta kamenjem ispraćan.

Uzdao se u naviku po kojoj kasablije cijene i poštuju studente i naučnike. Kada polaze na studije, u bijeli svijet, za srećnog  puta se prave velika slavlja, pije se do zore, pjeva i veseli. „Kasaba“ lumpuje, o njima pjeva, kiti se njihovim uspjesima, odličnim ocjenama i naučnim dostignućima. Hvali se da su to njeni sinovi  koji pronose slavu i pamet slavnog zavičaja. Raduje ih svaki njihov uspjeh u dalekim zemljama, koje su daleko od „Kasabe“, i voljeli bi da su još dalje. Prema studentima primjenjuju staro običajno pravo  koje koriste okolni seljaci kada u jesen, od teškog tereta umorne, ostajele i bespotrebne konje zaprate daleko u planinu, da se nikada ne vrate. Da ih tamo pojedu vuci, da ne bi zimovali na njihovim jaslama. Što dalje, to bolje. Daleko im lijepa kuća.

O Studentu se u „Kasabi“ čulo mnogo prije njegovog dolaska. Govorilo se da je diplomirao prije roka, sa čistim desetkama. Predviđana mu je svijetla budućnost, tamo negdje u dalekom Novom Sadu ili, još bolje, u još daljem i još većem i još novijem Novom Zelandu. Odabrani su smišljali šta bi im mogao pomoći i šta mogu preko njega srediti u visokim društvenim krugovima.

Dok su razmišljali, on se pojavio niz dugi drum, kome se ne zna kraja ni početka. Došao je da svoje znanje i pamet stavi na raspolaganje „Kasabi“. Da je promijeni, prosvijetli, razvije i uvrsti u brze civilizacijske tokove. Načitao se knjiga, nagledao se svijeta i došao do dragocjenih naučnih saznanja  koja će primijeniti u svojoj voljenoj, naivnoj, dobroćudnoj i zaostaloj krčmi pored puta.

Ganula ga je dobrodošlica, a naročito hljeb i so, kojima se dočekuju naugledniji i najdraži gosti. Sve je bilo nestvarno i bajkovito. Oduševljavajuće za čovjeka željnog zavičaja.

Odmah se dade na posao. Mlad, zanesen i pun ideala, naredi da se otvore prozori. Da se promijeni ustajali i prozukli, smrdljivi, vazduh  koji se vijekovima u „Kasabi“ udiše.

Njegovoj naredbi prvi se usprotivi Arčibald.

-Kakve prozore? Kakvo otvaranje? Zavapi prijetećim glasom. Da me promaja ubije! Ovo nije otvarano od kako je temelj krčmi zakopan!

-Kad su mogli do sada da se ne otvaraju, mogu i od sada. Presiječe gazda, bojažljivo gledajući u odabrane. Dobar je nama i ovaj vazduh. Ako se tebi ne sviđa, a ti idi odakle si i došao.

-Tako je! Složi se „Kasaba“ i dograbi kamenje.

Gonili su ga niz drum, s kamena na kamen, dok su mu sjenku vidjeli. Srećne i zadovoljne što su pametno postupili i bagru istjerali iz „Kasabe“, kasablije otresoše prašinu koja im je sa kamenja prešla na dlanove, udarajući dlanom o dlan, kao da aplaudiraju, naručiše turu pića za svu kafanu, na račun kuće. Zadovoljno su pili, diveći se svom podvigu i čudom se čudeći da u svijetu ima i takvih budala  koje bi da mijenjaju vazduh u „Kasabi“.

-Nema budale bez školovane budale. Mudro zaključi Švercer.

Student je dugo bolovao ovo izgonjenje. Više su ga boljele duševne rane  nego uboji od ripa i baljuna koji su za njim bacani. Posvetio se nauci u kojoj je napredovao i dosegao do velikih visina. Vukla ga je zavičajna želja da ponovo pokuša. Da promijeni „Kasabu“. Da dovede svoje prijatelje i biznismene  koji će uložiti novac u renoviranje krčme. Kupiće novi escajg i novi inventar, od stare i oronule krčme napraviće turističku atrakciju  koju će posjećivati bogata klijentela  koja svakodnevno pored nje prolazi i odlazi  u neke druge i daleke krajeve. Prvi, neuspjeli, pokušaj pripisivao je svojoj mladosti i neukosti, slaboj taktičnosti i neznanju kasablija.

„Kasablije su pijani i nepismeni ljudi. Treba im pomoći prosvjetom i obrazovanjem.“ Govorio je prijateljima, spremajući se za veliko misionarsko djelo.

-Eto ga, opet dolazi. U „Kasabi“ se šaputalo tajno i podrugljivo.

-Ovoga puta donosi pare. Odgovarali su bolje upućeni, namigujući okom, lukavo i zagonetno.

Opet su ga dočekali  hljebom i solju. Opet su držani govori dobrodošlice, u kojima se isticala radost što je „Kasaba“ iznjedrila tako pametnog i uglednog čovjeka. Opet je bila tura pića na račun kuće i prazno mjesto do kenjare, rezervisano za Studenta.

-Bori se, druže. Dremljivo promrmlja Arčibald,  nezainteresovano stružući nokte. Daleko je do odabranih. Tek si došao.

-Ja sam ugledni naučnik…

-Jesi kenjac. Da si ugledan i da si naučnik, ne bi se vratio u „Kasabu“! Začepi mu usta pijani Profiter.

-Ako si donio što para, vadi ih na sto, da popijemo još po turu pića. Nešto su mi se usta osušila. Dodade Filozof, lukavo se smješkajući.

-Evo ture iznenada! Veselo poskoči Vječiti i pođe da pijanim i balavim ustima poljubi i zagrli Studenta.

-Vi ste stoka! Iz duše mu eksplodira sav gnjev i bol koji je tolike godine kontrolisao i sabijao negdje duboko, u dnu svoga skeleta.

-Ko je stoka?! Majku ti majčinu! Vrisnu Tamićar i upiri, već pripremljenom, škrljkom.

Kamen promaši i, kroz otvorena vrata, pogodi Švercera koji je vršio malu nuždu u kenjari.

-Jok! Mene! Jeknu pogođeni. Dograbi  istu škrljku i prodrije Studenta u leđa.

63484_239528256186359_1530111425_nTakva je „Kasaba“. Niko ni s kim ne živi u pravoj i istinskoj ljubavi. Međusobno se svađaju, tračaju, ogovaraju, glože i podmeću razne smicalice. Niko nikoga ne voli. Svak svakoga mrzi, dok ne dođe stranac. Pod prijetnjom strančevog dolaska i bojazni da će poremetiti njihov ustaljeni red života, koji oni ni po koju cijenu ne žele da mijenjaju, svi se zbratime, ujedine i slože u borbi protiv pridošlice.

Kao ose nagrnuše na Studenta, koji jedva kapula i živu glavu iznese na drum kojim putuje civilizacija. Bježeći i trpeći bol, primijeti da se, ipak, nešto u kasabi mijenja. Počeo je neko nešto da piše. Da li to iko čita? Nije mogao ustanoviti.

Primijetio je da Arčibald više ne opominje, već nevješto piše, urezujući slova svojom britvom u pocrnjeli, godinama nekrečeni, zid. Pri izlazu, zape mu oko za njegov krivudavi natpis, s desne strane vrata, pored starog, napola prelomljenog i masnim rukama umrljanog, prekidača. KO ZADNJI IZAĐE, NEKA UGASI SVJETLO.

Trčao je dugo, bježao i udaljavao se od krčme pored puta. Odnekud mu iznenada u pamet dođe misao: „Student nije zapalio žito“ – ali je rekao: ko poslednji izađe, neka ubaci šibicu.

                                      Autor: Boro Grahovac

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *