Gospodin Zimski

Već neko vrijeme živim u Sjetnoj ulici na kraju grada. Ranije adrese, a bilo ih je mnoštvo, sad su tek zapis na starim dokumentima. Godine mog života utkane su u ulice blizu parkova i trgova, u Usamljenoj ulici, Ulici mostova, Zanesenoj… I kao da su sve vodile ka ovoj skrivenoj u sjeni stoljetnih topola. Pronašli su me otisci na popločanom putu krojeni za moje umorne stope. Više mi nije potrebno ništa izvan ovog komada svijeta.

Tu smo se uspavali, moji nemiri i ja. Tek ponekad me neki topli vjetar zamađija i nađem se na račvanju na kom se Sjetna ulica razbija i otvara novi put prema šljunkovitoj obali. Ako se prati Sunčev trag stigne se u Ulicu zaborava.

Vrhovima cipela gotovo dodirujem njen početak, ali pazim da mi đonovi ostanu na mjestu koje zna moje korake. S te tačke iz koje se rađa novi kutak planete, mogu da vidim dvorište i prednji dio radionice gospodina Zimskog. Uvijek su obavijeni nekim plavičastim dimom, kao blagom svjetlucavom izmaglicom. Kroz travu se presijavaju oblici koje ne razaznajem, poput rasutih klikera i raznobojnog smrvljenog stakla. Vjetar nosi zvuk nota i lupkanja čekićem, izmiješane u nekoj šašavoj melodiji koja nacrta osmijeh svakome ko se tu zatekne. Na drvenoj tabli ispred radionice čuda nakrivljenim kitnjastim slovima piše Popravljam uspomene. 

Niko ne zna kad tačno je gospodin Zimski počeo da obnavlja okrnjene, zgažene i polupane uspomene. Čak i najstariji stanovnici okolnih ulica kažu da je tu od pamtivjeka. Valjda je prvo svoje rane zaliječio, svoja sjećanja učinio podnošljivim, iz svojih snova otjerao  košmare. Onda je, tako lagan i rasterećen odlučio da mu to postane poziv.

Nekad ga vidim iz daljine, skita po zabačenim budžacima ovog grada, skuplja prašnjave uspomene ostavljene kraj puta, ili one zaboravljene u dalekim sokacima djetinjstva. Tumara gradom blago nasmijan i nekako melanholičan. Miran, ali s obrisima tuge kojoj ne zna ni uzrok ni ime.

Noge mu se petljaju o krajeve predugačkog šinjela iz nekog zaboravljenog rata. Povrh njega, umjesto ordenja, žbun gustih srebrnih vlasi u kojima se roje planovi i ideje za buduće popravke.

Nekad mislim da zapravo traži svoje odbjegle snove da vidi šta je to tako silno želio da zaboravi. Ili traga za mjestom na kom se novim uspomenama vraća stara patina. Ko bi ga znao…

Dok stojim tu na grananju svijetova osjetim težinu svih uspomena koje nosim u naručju i razmišljam: „Ma daću ih u bescijenje. Neka ih pretopi, izravna, oboji… neka im da novi ram, odsjaj i miris. Neka ih pokloni nekome. Samo da njihove krhotine više ne ranjavaju moje ruke”.

Otrešću ih sa ramena, odmrsiti iz kose, pustiti niz dlanove i ostaviti u toj ulici koja crta osmijehe. Jer šta ako mi tako divne i sjajne ne budu pristajale? Ako mi tako savršene budu tuđe?

Šta ako ostane neki skriveni majušni trag, negdje po šavu mojih starih ispucalih i iznošenih uspomena, pa mi se kao trn ugnijezdi u srcu i žulja, a ja ne znam čak ni da nosim tu mrvu u sebi. Hoću li biti zaista srećnija tako prepravljena i zakrpljena nego sad kad ožiljcima znam datum i razlog?

U Ulici zaborava vjetar drugačije svira. Nekad se vrijeme uzburka, pa ta violina gudi kroz sva naselja i predgrađa. Ako neko osjeti iznenadnu jezu bez očitog razloga, kao hladne iglice inja da se spuste duž kičme, pa se trgne i strese, to neposlušne uspomene iz radionice gospodina Zimskog traže dušu s koje su odšivene. Izgleda da one nas ne zaboravljaju, čak i kad ih se u potpunosti odreknemo. „Drugi put”, kažem tiho.

Provjerim da li je teret sav na broju. Prikupim uspomene koje su skliznule, predugo stojim tu. „Hajde, idemo kući. Odmorite se malo na kori topola, u virovima  rijeke, već ćemo se nekako snaći”, šapućem.

„Pa ćemo opet nekad, stvarno samo nekad, prošetati do ruba račvanja“.

Autorka: Darija Marković

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *