Čekaću da shvatiš, Odiseju moj

Čekaću da shvatiš 

Spuštajući glavu pred raskalašnim
pogledima drugih,
kao beton hladna prema njihovoj slatkoriječivosti,
nastavljajući otužni lament nad tvojim likom
noćas sam opet oporila pokrov,
poklanjajući ti vrijeme.
Čekam te
sedamnaest jeseni
manje od Penelopinih dvadeset.
Sve to vrijeme
nevjesta sam
bez krotkosti bijela vela
da na licu pokrije brazde od grijeha.
Na glavi mi vijenac uvela lovora.
Nevjesta sam
bez proljećnjeg cvijeća u rukama
da prikrije jesen u venama.
Nevjesta sam bez zakletve na dobro i zlo,
bez pijanih svatova,
bez svadbenog marša.
Ispod mojih dojki
čuje se samo posmrtni marš
udovica čežnje
što raspara utrobu
lomi rebra
i dovodi me do ludila.
Potucam se od nemila do nedraga
ne bih li ti postala mila
i draga.
Dalek si.
U očima ti ni trag strepnje
da je ovu velelepnu bjelinu
odežde kupila moja uobrazilja
od sadake koju je nekoliko tvojih pogleda udijelilo mojoj sirotinjskoj mašti.
Stran si.
Na licu ti ni grč sumnje
da izobličavam svoje sve
prema kalupu tvoje volje.
Nijem si.
U ustima ti, mjesto jezika nož,
probadaš me ćutanjem.
Vrijeme zariva kandže u ranu,
kopka je i produbljuje.
Dopire do kostiju.
Tu me boliš.
Tu me režeš.
Tu te ćutim.
Tu te vrištim.
Sa izgriženih mi usana
pruža se urlik mučnog bola.
Gluv si.
Moja nezasita,
pohlepna,
čedna,
sramežljiva,
lakomislena,
hrabra,
ozlojeđena
želja za tobom
ni da te nadraži,
a sve si mi draži.
Još tri proljeća,
manje od Penelopinih dvadeset,
ja ću tkati i oparati pokrov.
Zavaravati one beščedne
što me brzo požele,
još brže prežale
i katkad zbog toga zažale,
a koje nikada neću dodirnuti.
Čekaću da shvatiš,
Odiseju moj.Čekaću
da granu masline iz kljuna
nevino bijele golubice
spustiš na sveli lovorov vjenac,
da jadan ozeleni i on.
Neće(š) još dugo.
Zar ne?

Crvenoj

Moja Crvena,
otkloni vječnost ćutanja
sa svojih usana.
Sabij me u kut samoće
i šapni mi,
došapni mi nešto lijepo,
nešto lijepo kao:
prvi poljubac,
prvo pijanstvo,
prva laž,
prvo kajanje,
prvi inat,
prvo izvini,
prvo volim te,
prvo jebiga.

Moja Crvena,
pokaži mi nešto lijepo,
nešto lijepo kao:
Kremlj o kom si maštala,
kao Karver gdje su proljeća najljepša, bila.
Kao Njegošev park gdje je ljeto najbezbrižnije, bilo.
Kao crveni mermer raskoši i sjaja džamije Alhambre,
svetosti i svjetlosti po kojoj nosiš to crveno ime.
Pokaži mi gdje Dunav ljubi nebo, pokaži mi gdje postaješ beskraj.

Moja Crvena,
pobiću bogove, uvjerenja, mitove.
Pobjediću smrt,
izgubiću život,
dobiću tebe,
samo tada imaću sve.

Moja Crvena,
obmotaj dodir kožom,
ispuni  ga krvlju,
stopi ga sa mnom
da ga osjetim,
da već jednom oživim,
jer mrtva sam odavno:
oči bez pogleda,
usta bez riječi,
ruke bez dodira,
tijelo bez strasti,
ljubav bez slasti.

Moja Crvena,
željom te dozivam,
bolom te volim,
ljubavlju oživljavam.

Moja Crvena,
sve je laž,
crvljiva laž kao tvoje tijelo
koje me vara,
jer vidim te,
noge ti ne dotiču zemlju,
a pod zemljom su.

Moja Crvena, sve je laž.
Ti se nikad nećeš vratiti?

Autorka: Lejla Kašić 

2 mišljenja na „Čekaću da shvatiš, Odiseju moj“

  1. Tako osećajno, jako, odmereno, a lišeno patetike.
    Probudile su pesme u meni nešto meni nepoznato i neopisivo, a lepo. Bravo!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *