ALMASA

Almasa, tvoj Mesec je vodu uzeo Sahari

I to nije kazna, već milost prstiju svemira.

Znaj, pustinja je samo jedan način disanja

A takvom disanju, pluća nisu materica

I grlo nije kolevka u kojoj dete plače.

Pesak pod tvojim stopalima najlepše priča

Kada su ti stopala bosa i kada ti se hidžab

Odvoji od lica kao kora od drveta koje grli.

U daleku želju tudjeg oka tada te vetar uvije

I postojiš kao zahir, ovenčan kobnim usudom.

Kada si bila zrno, Almasa, tvoj otac ti je pevao

O senci koja te je dozvala sa presušenih izvora

Dok se lažno sunce u ustima slučajnog čoveka

Sa jezikom igralo Boga, čelika i dobrog vremena.

Almasa, nebo koje ne zna kako da stvori kišu

I Sunce će lako u oblak zakopati. Otrovati ptice.

Postoje svetovi u kojima si samo telo jednog imena Koje se nikada mleka sa majčine dojke nije napilo. Jednog dana, poželećeš da te je manje bilo

I dok se tvoji dlanovi budu opraštali od zrelog voća Prva reka u Sahari, poteći će iz tvojih zenica,

Dete u tvom naručju nazvaće te svojom boginjom

I shvatićeš da sva ona putena ljubav

Koja se dogodi u danu koji se zove Umiranje

Nikada neće skinuti Zemlju

Sa visokog plafona vasione.

Autor: Nemanja Dragaš

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *