ADRESA POŠILJAOCA: JASENOVAC

Mart 1943. g. Jasenovac

Zovem se Nadica Mlađenović, od oca Mitra i majke Ljubice Mlađenović. Rođena sam 21. maja 1925. g. u selu Orahova. Od petoro djece, u životu nas je ostalo samo troje. Miladin, najstariji od nas, ima 21 godinu. Ja, kao srednje dijete 18, i Slavko, najmlađi samo 9. U Jasenovcu sam već 10 dana. Bilo je hladno zimsko jutro kada su nas zarobili. Otac i Miladin su otišli da nahrane stoku, majka je pravila puru a ja sam učila Slavka da čita. Nakon što su Ustaše zarobile seoskog učitelja, niko nije mogao da školuje djecu pa su školu zatvorili, tako da sam ja morala da obrazujem brata. Sve je bilo normalno i uobičajeno, dok kroz vrata avlije nisu upale zvjeri (Ustaše).

13318632_10206390738990834_1837455211_n

Nismo stigli ni da pustimo glas, a već su nas strpali u kamione. To je bio poslednji put da sam vidjela svoje voljene. Iako je ženski logor u Staroj Gradiški, jugoistočno od Jasenovca, mene su iz nekog razloga ostavili u ovom centralnom, Jasenovcu III. Majku su mi vjerovatno odveli u taj ženski a Slavka u dječiji u Sisak. Znala bih da su ovdje jer ima jako malo žena i djece. Oca i Miladina su sa mnom doveli. Kao što rekoh, nikoga od njih više nisam vidjela niti sam čula nešto o njima, Možda su i mrtvi. Sigurno su mrtvi. Lakše mi je da tako mislim nego da znam da ih muče i kidaju poput komada mesa. U nadi da će neko nekada naći ovo pismo, poslednje atome snage trošim na ovaj krvavi papir. Jasenovac. Nekada je to bio samo obični gradić u blizini Zagreba, a danas je pakao na Zemlji za sve Srbe, Jevreje i Rome. Ljudski um nije mogao sam sve ovo da smisli. Đavo je ušao u njih i pretvorio ih u aždaje, u ljudoždere. Zanima me samo prevrću li se njihovi preci u grobovima kada vide kakva (ne)djela njihovi potomci čine?

Za ovih 10 dana doživjela sam ono što se moglo samo u košmarima sresti. Čim su me doveli, ošišali su me, istukli i išibali. Do sada su me silovali svega 15 puta, ubili svu čednost u mom nevinom tijelu. Na lijevoj ruci nemam 3 nokta, iščupali su ih nekakvim spravama za mučenje. Danima ništa nisam jela, a od pića sam pila samo mokraću jer su me natjerali. Za razliku od drugih dobro sam prošla. Ustaše kolju posebno oblikovanim noževima, sjekirama, čekićima i maljevima. Pa banderama i drveću vise beživotna tijela a po Savi plutaju obezglavljeni leševi. Ljude osljepljuju zabadajući im igle u oči. Meso im kidaju pa sole. Deru im kožu na živo, sijeku jezike, udove. Paraju utrobe. Žene siluje ko stigne, a o djeci neću da pišem, ne mogu… Ti, što čitaš ovo pismo, vjerovatno osjećaš mučninu čitajući ove grozote, koža ti se ježi a suze same padaju. A možda si i ti jedna od žrtvi ovoga pakla. Ako jesi, želim ti brzu i bezbolnu smrt, jer to je najbolje što ti 13293311_10206390741990909_1546735_nse može desiti. To je sloboda. A ako srećom ipak čitaš ti, slobodni čovječe, raduj se! Skači i pjevaj na sav glas jer si živ i slobodan. Nema nikoga ko će se iživljavati nad tobom sa takvom brutalnošću da smrt želiš više od svega. Raduj se, jer ne iščekuješ kada će zvijeri doći po tebe da te muče. Pročitaj ovo pismo svima, neka svi znaju istinu. Ne dozvoli da se ovaj pakao ikada više ponovi. Bog sve vidi. Kazna će stići sve one što nam čine ovo. Ugušiće se u sopstvenoj krvi, u sopstvenoj mržnji. Neće im biti spasa. Proganjaće ih likovi svih stradalih, plač i urlici. U svojoj djeci će vidjeti onu koju su tako krvnički pobili. Umrijeće i oni. I dok pišem ovo, jednu Jevrejku upravo muče. Čujem je kako vrišti, ali ne osjećam ništa. Oguglala sam. Zatvorim oči, vidim svoje rodno mjesto. Za razliku od današnjeg vremena, snijega i hladnoće, ja vidim proljeće, mir i svoju krsnu slavu Đurđevdan. U vazduhu ne osjećam miris krvi, leševa i izmeta, miris smrti, već osjećam miris tamjana, slavskog kolača i svježe pokošene trave. Ne čujem urlike, pucanj. Čujem popa kako čita molitvu, crkvena zvona i pjesmu iz kuće. Sve to osjećam uprkos svemu. Proživljavam iznova dok čekam da smrt dođe do mene. Neka Sava nosi našu priču, neka talasi šapuću o našim nesrećnim sudbinama. Neka svako upali svijeću da nam osvijetli put. Neka se ne hoda normalno ovom zemljom natopljenom našom krvlju. Svima pričaj, osveti nas. Sveti Đorđe je ubio aždaju, i mi ćemo. Ovo je krik svih nas. Ja sam Nadica Mlađenović, Srpkinja, i to je moj najveći grijeh za njih.

Vjerujem u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Jedinorodnog, od Oca rođenog prije svih vijekova; Svjetlost od Svjetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog; rođenog, a ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz Koga je sve postalo;
Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve, i postao čovjek;
I Koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata, i stradao i bio pogreben;
I Koji je vaskrsao u treći dan, po Pismu;
I Koji se vazneo na nebesa i sjedi sa desne strane Oca;
I Koji će opet doći sa slavom, da sudi živima i mrtvima, Njegovom carstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornoga, Koji od Oca ishodi, Koji se sa Ocem i Sinom zajedno poštuje i zajedno slavi, Koji je govorio kroz proroke.
U jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu.
Ispovjedam jedno Krštenje za oproštenje grijehova.
Čekam vaskrsenje mrtvih.
I život budućega vijeka.
Amin.

Autorka teksta i kolaža: Emilija Savić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *