A KAKO ĆE SE ZVATI DIJETE?

Ona je bila Srpkinja. Magistra PR-a, kći, sestra, sportašica. Drugim riječima, Srpkinja u Hrvatskoj. Svoju je diplomu stekla u šest, umjesto pet godina. Zaljubila se na trećoj godini, uživala u putovanjima i strastvenim noćima sa svojim Španjolcem koji je bio na Erasmusu kod njih i čiji su roditelji plivali u balegi novca zarađenoj preko zlatarnica po Tenerifama i još kojem posliću sa strane. Njezini su bili vlasnici kvartovskog dućana čije su istočnjačke proizvode nevoljko i skrivečki kupovali svi iz kvarta, pa i raja. Kad je otkrila da nije jedina koju Španac vodi na putovanja, odnosno kad je kondiloma bilo previše da bi bila riječ o uraslim dlakama, prekinula je s njim, a i sa svojom dugogodišnjom kolegicom s faksa koja joj se tek koji mjesec ranije žalila na čudne bradavice među pubičnim dlakama.

Nakon Tenerifčana, uslijedio je rebound vojnik Mihael koji je jednom pretjerao prilikom vrhunca i uzviknuo tri riječi koje nije smio uzviknuti (valjda jer je primijetio brojanicu na njezinoj ruci, pa mu je to bio još veći užitak).

Tema diplomskog rada bio je položaj države u regionu, ocjena četvorka. Kažu, malo je nedostajalo do petice, ali jednostavno nije to to. Konkretnijih razloga nisu imali.

Bila je druga od ukupno troje u leglu ne računajući ono nesretno dijete Bogom uzeto u drugom tromjesečju trudnoće. Taman kad je ponosna mama za ruku vodila njezinog starijeg brata i radosno obznanjivala ljudima kako čeka žensko pojačanje, prvi metak je ispaljen, bombe su počele padati, a vijesti s Istoka nisu bile dobre. Sahranila je tako u jednoj godini oca i nerođeno dijete, za koje je ratnih godina jako teško bilo naći dostojan način ispraćaja. Snašli su se.

Negdje u 12. godini otkrila je košarku, taman sa svojih 153 cm visine. Spontano je uletjela u novootvoreni sportsku klub u kvartu i naučila osnove tehnike i baratanja loptom. Do svoje 17. godine izrasla je još 12 cm, što je značilo da je stvorena za poziciju playmakera. Trenirala je dva puta tjedno, pazila na prehranu, preskakala obiteljske ručkove, preskakala i uže, vozila biciklu do škole i nazad, napravivši obavezno počasni krug po okrugloj ulici. Nikad nije bila u prvoj petorki, već je ulazila u teren kad su njezini vodili s preko 20 razlike. No, nije ni to bitno, ona je na fotografijama tima, dolje u kutovima i njezina djeca neće znati je li bila u prvoj petorki ili ne.

1062434-7Kad je roditeljima obznanila da želi napustiti grad i preseliti u metropolu, podržali su je, dali joj ušteđevinu namijenjenu za vjenčanje i miraz, i podržali njezinu odluku da se još malo posveti karijeri. Nadali su se da će još koji Mediteranac naletjeti i da neće biti potrebe za sufinanciranjem vjenčanja, jer – nakon što su joj dali svu ušteđevinu za svadbu, bankovni je račun zatvoren.

Umjesto Mediteranca, uletio je Mujo, pravim imenom Mirza. Mirza nije imao za miraz, nije pjevao podno balkona, niti recitirao Shakespeare-a. Znao je koji Balaševićev stih i svoj zanat – onaj vodoinstalaterski. U slobodno je vrijeme trčao, igrao nogomet i izlazio, ali ne u kafane, već u klubove. Njegovi su se nadali da će se vratiti doma u Bosnu, zaposliti se u kakvoj državnoj firmi, ali nisu imali veza za povuć’. Gurali su ga i u Sarajevo ne bi li kakvim čudom našao stalan posao, ali Mirza ne voli Sarajevo. Bio je zatočen u njemu dok je još u pelenama bio, a svaki put kad iz nekog razloga (najčešće kao pratnja drugima) i ode dolje, osjeća se anksiozno.

Dobar je bio Mirza. Najdraža majica bila mu je ona izlizana majica Metallice koju je kupio na Arizoni, onoj kod Brčkog. Bio je sretan kad ju je napokon mogao staviti na njihov koncert kad su svirali u Zagrebu, a tamo je upoznao i nju. Tek tri mjeseca prije koncerta, preselio je u hrvatsku metropolu, jer je našao posao kod privatnika. Bio je to Fikretov dajdža, babo Erminin  koja je išla s njim u školu. Sredio mu je instalacije u novoj kući, pa je dobio preporuku. I tako je Mirza otišao na Metallicu.

Negdje u stražnjim redovima gdje su bile najjeftinije ulaznice, nju je netko gurnuo i izlio ostatke ishlapiljenog piva po njoj pijano se smijući svojoj gluposti, a Mirza je bio taj koji ga je povukao za uho i natjerao da joj se ispriča. Tako je njega mama povlačila kad je uvrijedio neku djevojčicu u ulici. Iste su večeri dijelili burek u zoru i promuklim glasovima pjevali hitove Metallice. Nije ju poljubio te večeri. Ona je njega.

Dvije kave, pet litara piva i dva kebaba poslije, budili su se u Mirzinom stanu pazeći da ne probude cimera. Cimer je probudio njih mirisom kave, ali njih su dvoje ipak odlučili provesti dan u krevetu. Nije joj smetao njegov trliš, kao što ni njemu nije smetala tetovaža s citatom nekog Bukowskog za kojeg nije čuo, jer nije dio školske lektire, a ni ne kreće se u tim krugovima.

 Ubrzo je financijska slavina zatvorena, tako da ni onih par kapi nisu više kapale. Kontakt je sveden na minimum, brat se javljao skrivečki, pazeći da roditelji ne skuže. Memorirao ju je u mobitelu pod nekim drugim ženskim imenom i koristio samo aplikacije koje su bile prekomplicirane za roditelje. Plakala je. Mirza se opio nekoliko puta i jebao sam sebi balijski prefiks koji mu sad stvara probleme. Vidio je da je nesretna, shvaćao je koliko znači blagoslov roditelja, ali on, neblagoslovljeni, nije mogao dobiti njihov blagoslov.

Kleknuo je, prvi put u deset godina klečao je na koljenima, s rukama ispod lica na kojima su se kotrljale suze bijesne. Dlanovima je tražio pomoć i kleo istog onog od kojeg je pomoć zatražena jer je on uzrok nesreće. Pomoć nije pristizala ni od njegovog boga, ni od njezinog.  Bili su sami.

Brat se prestao javljati. Nije ga mogla dobiti na telefon, jer bi poziv uvijek bio odbijen. Nakon 10-ak dana, javio se. Nije htio reći o čemu je riječ, a onda, kad je progovorio, vikao je. Rekao joj je da upali TV, vidi kakva je to vjera, narod, ljudi, neljudi! Oni mačete oštre, bombe aktiviraju, uzvikuju parole i tuku svoje žene. Brat je bio mlađi, ali ne i premlad. Uzalud je štitila Mirzu, odvajala države od skupina, luđake od neluđaka, vjeru od fanatizma. Brat joj je poklopio slušalicu i nije se više javljao.

Od majke i oca i dalje ni riječ.

Mirza ju je dočekao te večeri doma uz polupraznu anonimnu bocu na stolu i punom čašicom. Oči su mu bile defokusirane, ruke mirne, a pepeljara puna. Zabrinula se vidjevši ga takvog. Objasnio joj je da to više tako ne može. Obitelji se nikad ne okreću leđa, pa makar obitelj bila u krivu. Nije vjerovala svojim ušima. Plakao je. Plakali su skupa. Kaže, ne može biti rijeka koja odvaja obitelj, ne može odgajati djecu znajući da su i ta djeca za njezine Balije. Jednostavno, ne ide. Našao je posao u Bosni i vraća se nakon otkaznog roka od dva tjedna. Otkaz je danas podnesen.

Sljedećeg je dana nazvala majku da joj kaže kako seli iz Zagreba i ide dalje.

Autorka: Alex L.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *