19. paralela

Od tišine je samo ćutanje tiše. Moć koju samostalno preispitivanje ima dok se dekodiraju informacije iz kolektivne svijesti u klaustrofobičnoj atmosferi je pojava koja čovjeka uzdiže za lestvicu više. Ipak, malo njih to upražnjava jer je činjenica da su uvijek prsti upereni svugdje osim u ogledalo. Na rubu rugla pogled je uperen ka dnu jer je to neminovnost, druga pravila igre se tada graniče sa fantastikom.

Vrijeme je najbitniji resurs koji imam. Često umjesto spavanja, u gluvo doba noći odlučim da se pozabavim svojim umom. Svi mi znamo šta volimo a šta ne, koja nam je omiljena boja i slično, ali prava spoznaja počinje kada ostanemo sami sa sobom zatvorenih očiju, tek tada se zavrti sat sudbine ispred kog čovjek žuri pa starog sebe često sretne. Par minuta nakon što mi se kapci spoje, dosegnem amplitudu koja me dalje vodi do 19. paralele, simbola vječite enigme, Bermudskog trougla, Atlantide i iskopina Maja i Inka. Bivši sam sociopata, dugo nisam imao osjećaj krivice i griže savjesti, ali sve to što mi se godinama taložilo u dubini podsvjesti sada svake noći isplivava i dolazi po mene. Tada čvrsto prigrlim svoje najtamnije more i čekam pojavu svog alter ega, bezdušne prikaze, da mi ispriča još jednu onostranu priču koju ću sa prvom zorom odmah sahraniti. I stigao je, leđima mi je okrenut, govori gromkim glasom, čiji eho mi kida bubne opne, obraća se nekome u daljini a to nisam ja. Nije ovo prvi put pa nisam ni uplašen, znam da me očekuje suluda priča iz koje moram izvući poentu ako želim da se ta seansa i sutra ponovi. Voajerišem cijelu priču pa iz te perspektive imam bolji uvid, a on počinje da slika riječima: „Ne znači ti ništa tvoj bijeli dim, simboli uspjeha i lična pobjeda ako usled toga cijeli Rim plane i šteta je nesagledljiva. U tom ti ludilu i beznađu crne mise i pogrebne povorke mogu ličiti na svatove jer nisi u stanju da pronikneš u dubinu srži zbivanja oko sebe. Pjesma koju čuješ i koja ima moć da u tebi dotakne ono malo ljudskosti i zrno nostalgije u stanju je da ti odrubi glavu kao tupi nož, još je bolnije i sporije nego što priželjkuješ. Meni će Bog oprostiti sve loše što sam uradio jer je u svemu tome bio i tračak smisla, težnja ka skrivenim i tajanstvenim znanjima, dok će tvoje tjelo hraniti vrane, zato što je samo još jedno mrtvo truplo u šumi istih. Ako stremiš da se približiš Avalonskom društvu, da čitaš ono što duhovi pišu, da saznaš ono što niko nije, nećeš biti razapet na krstu nego na pentagramu, čini ti se da je to pogrešno ali se ipak svodi na isto, i jedno i drugo je usko povezano sa magijom. Imaćeš ogromnu želju da svom anđelu čuvaru otkineš krila i da usled toga svoje nokte kidaš zubima. Ne možeš hodati na ivici, biti gore i dole, biti dobar i loš, ali kada si već krenuo stranputicom očekuj slike koje nisi u stanju ni da zamisliš. Bićeš zarobljen u raljama ludila, odmah pokraj parcele na kojoj majke svoju djecu polažu u sanduke, tada ti nema spasa ni da ti čelo Isus dotakne“. Čuju se koraci, nevidljivi sagovornik odlazi a prikaza nestaje, ostajem sam sa ovom pričom koju moram shvatiti na pravi način primjenljiv u realnom životu. Svakim uzdahom pravim filter i misli same lebde pred očima, pustim ih da prenoće pa se ujutru njima razbudim umjesto kafom. Shvatio sam odmah da se dio sa majkama i djecom u sanducima odnosio na problem koji ljudi imaju kada sahrane svoje snove i utope se u masu i da sve ostale teze imaju sličnu relaciju tako da sam sklopio mozaik od kraja pa sve do početka priče, obrnutim redoslijedom jer samo tako mogu da shvatam stvari oko sebe. Ma kakav ja, antitalenat, debeli balavac, sve o čemu razmišljam nema nikakvog smisla i ništa to neće promjeniti, ozbiljno zdravlje narušavam, srljam iz problema u problem ako ovako nastavim znam da neću tridesetu dočekati, ali…

Ne može se kaliti čelik pa se onda mješati sa mramorom. Kada je neko svjestan svog pređenog puta i karaktera koji se brusio godinama, iluzorno je pričati o relaciji sa našminkanim i na oko ljepšim stvarima pa je jedini mogući produkt neshvaćenost. Kao kada se u istom vidokrugu nađu tramvaj i neboder, funkcija postoji, ali razlika je ogromna i na oko jasno vidljiva. Ako se ona uoči i iskoristi na vrijeme onda se diže prašina i kuje vlastita sudbina. U ogledalu su senegalski podočnjaci, kraj vrata raspale patike zbog pregaženih milja, u sopstvenoj glavi uvijek domaćin a nikad gringo, ma kakvi svi ostali.

Autor: Miloš Petrović 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *