Vito Nikolić: „Zaustavite planetu, ja hoću da siđem“

Stihovi koji se često pominju, služe kao grafiti, nerijetko se koriste na društvenim mrežama, a mali je broj onih koji prepoznaju njihovog autora. Možda je u našem mentalitetu da volimo i poštujemo sve tuđe i strano, a da svoje polako prepuštamo zaboravu. Dok u čitankama i lektirama njegove pjesme zamijenjuju Hari Poterom i drugim bestselerima Njujork Tajms-a, drumovi su se zaželjeli ludaka, a njega nažalost, više nema.

Teško je pisati i govoriti o životu velikog čovjeka i pjesnika, kakav je bio Vitomir Vito Nikolić. Njegova životna priča je i uzbudljiva i tužna, isprepletana mnogim legendama i anegotama koje se još uvijek prepričavaju. Iako je rođen i živio u vremenu razaranja i propadanja, bio je jedan od rijetkih koji je u tom vremenu uspio da stvara i gradi stvari koje su preživjele i ratove i granate. Veoma rano, kao desetogodišnjak naučio je koliko život može da bude surov. On o svom djetinjstu govori „kao o dobu kad se teško shvata kako nam niko neće vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata“.

Njega su shvatali rijetki, a on je shvatao mnoge. Fascinantna je lakoća sa kojom čitamo njegove stihove, narodni jezik na kom je stvarao razumljiv je svima, a naročito onima koji su u njegovim pjesmama nalaze zrno utjehe. Pisao je jednako dobro i za male i velike ljude, sa nekim čudnim tonom, koji u isto vrijeme uspijeva da nasmije i rastuži.

U materijalnom siromaštvu živio je dostojanstveno i prkosno. Jednako uspješan kao pjesnik i kao novinar suprotstavljao se vremenu, čak i politici. Odlučno je branio svoje stavove i stajao iza svojih riječi, uprkos posledicama koju su slijedile. Nije se bojao da kaže istine, koje je vrijeme osvjedočilo kao takve, iako je zbog istih nerijetko završavao u zatvoru.

Jedan od poslednjih boema, ostavio je dubok trag u nikšićkim ulicama, kafanama i korzou, koje je opjevao u mnogim pjesmama. Pisao je o ljubavi, životu, patnji, svijetu, pisao je o svemu i za svakoga. Njegove pjesme otpjevali su mnogi poznati pjevači i bendovi sa prostora nekadašnje Jugoslavije.

Pišući minut ćutanja za žive i poslednju pjesmu, znao je da slaže poneki osmijeh i da odglumi poneku sreću. Ostajući sam, dok su tutnjele beskrajnje kiše po Nikšiću, pitao se: šta ako nema zaborava? Šta ako je sve samo vječna igra kruga? Šta ako čak i ispod trava, boli ista ljudska tuga?

Mnogi književni analitičari, često su upoređivali njegov rad i stil sa radom poznatog ruskog pisca Sergeja Jesenjina. Svako na svoj način, ostavili su zaostavštinu koja živi poslije njih. Ipak, uprkos divljenju proslavljenom Jesenjinu, GOSPODINE VITO, MOJE DUBOKO POŠTOVANJE!

Autorka: Svetlana Višnjić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *