Višnjić i Kočić – paralela

Ima mnogo primjera u našoj istoriji, onoj dalekoj i nešto bližoj, kad je drhtala zemlja, kad se povijalo drveće od siline potresa kao da se svom božanstvu klanja, kad su se putevi načinjali od stupanja tvrde okupatorske čizme, kad je čovjek na tlu s boli stenjao, a nebo kao svagda – ćutalo, spuštajući se tek pokatkad da bi nanijelo tmurni oblak što će kišu prosuti po ljudskom licu gdje je gorčina iscrtana i saprati krv što se svud po njemu uhvatila.

Kako su se preci naši klonili od zla udesa kad bi neželjen gost na vrata varvarskom pesnicom zalupao? Koja ih je to majka u gori podojila kada su sa rođene zemlje poustajali i u zbjegove sa zavežljajima pošli, postavši beskućni sirotani i pored njiva i livada koje im je njihov đed zavještao?

O, tragedijo srpska u nemirnoj zemlji bosanskoj! Govori li se igdje drugo do u balkanskom zavičaju da je nebo suviše visoko, a zemlja nemilosna i tvrda, te se u nju na silu ne može? Natapaju li se sva kukuruzišta i brazde bosanske vodama riječnim koje nisu drugo do krvotoci davno preminulog džina koji je skončao jer ni u daleka legendarna doba kretnje i podvige njihovih tokova niko nije shvatio i umio odgonetnuti?

Šta je razgonilo sivilo oblaka lešinara koje je oluja odasvud nanosila vjetrovima Istoka i Zapada, tih vječitih sila na razvođu kultura što su se nad nama zaustavljale i bйle vječitu bitku bez smisla i pobjedioca? Tamnu boju blaže svjetlije nijanse drugih boja, a mrklinu mraka istorije blaži luča umjetnosti, nesputanost i prodornost njene misli i zadaće. U minulo doba, namjesto Prometejeve lomače, tinjali su slabašni plamenovi koji su vijekovima žudili da se u ogromnu buktinju spoje. Bjehu to vatrice koje se ne gase –  pjesna i ognjište uz koje prekrštenih nogu, kao vuk slobode gladan, jauče guslar dok ga raspaljen žar pucketanjem prati i pripomaže struni preko koje gudalo nebrojeno puta prelazi i po sredini je pjevač siječe smežuranom rukom.

Sa dva suprotna kraja, jedan ponikao u ravnom Podrinju, u Semberiji, a drugi nasred ljute Krajine, na obroncima Manjače iznad Banjaluke, uz granicu Okcidenta i Orijenta i dvije dugovječne dinastije, samo u različitim stoljećima – Višnjić i Kočić, guslar i tribun – obojica poetski nadahnuti narodnom tradicijom i podstaknuti da narod podignu iz ništavila i pokidaju im lance što im i u snu zloslutno zveče, bili su kao ona osamljena biljka iz norveške legende što je na morskoj stijeni, daleko od svih, ponikla i kamenom se hrani. Prvi poje stihove u desetercu, dobro osluškujući naćuljenim uhom prilike i neprilike kotrljajuće povijesti jer je očinji vid još u djetinjstvu izgubio, dok drugi sve čuje, vidi, i s istančanim osjećajima čita stvarnost, te zbog toga svakodnevno gine i u sebi kipti, pa mu je mnogo pri duši mučnije. U Višnjićevim venama šume Sava i Drina, a kroz Kočića huji planinska mećava i strmoglavljuje se Vrbas pravo u napuklo krajiško srce koje ne prestaje tući.

Ne znam o kome bih prije govorio kad me obojica prekorijevaju čim im lik zamislim. Rekao bih da sam nedostojan i u lice da ih pogledam, iako se s postolja brončanom glavom sa mnom sučeljavaju. Spram njihovih riječi koje dan-danas oličavaju vrelinu uma koja ih je izrodila dok vazduh pale leteći poput živih iskrica što se iz bakrenog rakijskog kazana viju u pomrčinu u noći rane jeseni, moje su ništavne, kao posivjeli listovi hartije koja je sagorjela. Kad se Višnjićeve pjesme latim, vidim uzdignuto čelo zakriljeno nad pustim očnim dupljama, u kojima ipak nešto tugaljivo a živahno svjetluca kao zvijezda Zornjača, pa bih najradije u osvit zore novog dana ponavljao stihove do slatke iznemoglosti što zavodi u san začet u sam prasak svitanja:

Rani sina pak šalji na vojsku

Srbija se umirit ne može,

sigurno najviše riječi narodne poezije koje vrani gavrani Kulinovoj kadi govore, a koje najvjerodostojnije srpsku povjesnicu opisuju. Osmanlijski sumrak – srpsko svanuće…

A osvrnem li se ka Kočiću i njegovom ne naročito obimnom, ali neizostavnom djelu, mostu između paganskog Hada sa žalosnim redovima neveselog cvijeća astodela i rajskih ljepota poniklih u hrišćanskome nadanju, čujem gdje je raspustio zvonki glas, čedo plahovitosti zmijanjske, za kojim eho poskakuje da bi ga sustigao, lomeći se kroz nepomične grbine krajiških bila i uzvisina.

No, govoriti o obojici istovremeno je kao opisivati upaljenu baklju na kojoj se plamen povija poput vješte igračice zanesene svojim plesom, pri čemu se primjetno naziru raznovrsni jezičci spojeni u jedno gdje titraju podražavajući jedan drugog na pokret. Luča koja ne dogorijeva – to je ono što održava kontinuitet slave i blaženstva jednog naroda. Ni jezik nije drugo do rasplamsan oganj – i svjetlost s kojom razaznajemo pute i toplina kraj koje ugrijemo tijelo, vreo kao misao što se njime oblikuje, nesputan kao krv u živom čovjeku.

Goran Gorski – Guslar;  Fejsbuk stranica: Goran Gorski

Filip Višnjić brani ideju srpske bune i daje moralno opravdanje ustanka u Srbiji. On je još jedan u nizu pjesnika koji su od revolucije načinili epopeju, krvarenje zamijenili slavom, tugovanje i nemoć potisnuli pjesmom. Njemu su tradicija, oduševljenje izazvano početkom i tokom Karađorđevog ustanka i ponovo rođen duh naroda došapnuli nešto više, oblikujući svoje poruke i shvatanja u poeziju koja je istoriji drugačije značenje dala. Namjesto što bi se pisalo o tragedijama koje prošlost nameće i kojih je ona prepuna, bolje je i korisnije prepustiti se plamenu umjetnosti koji je Višnjić sa guslama užegao i već dva vijeka nas jednako kroz mrklinu duge zimske noći sprovodi, beskrajnom kolotečinom jednoličnog kruga istorije, dok zvijezda iznad obećane zemlje ne gasi fenjer što bojažljivo drhti kao da namiguje slabovidom putniku, a prema kojem odavno putujemo da bismo otkravili promrzle prste.

Gusle su zadugo igrale ulogu povjerenika koji ćutaše o našim dobro skrivanim tajnama. One su uz svijetle momente i tugu postojale i sve oko sebe objedinjavale u cjelinu životnu kao raznoliko pruće u nesalomive snopove, svjedočeći o istovjetnostima tolikih sluga Božijih čije stope su utisnute u ugrijani kamen zemlje Hercegove. Samo je pod našim nebesima suha golet hercegovačkog kamena blagoslov i neizmjerno duboka simbolika, nipošto patnja i kazna Božija…

Zanesenost, sazdana inatom bosanskim, odskočila je visoko iznad tla, uz talase unutarnjeg podstreka se pod oblake uspela. Onomad je jedan naš pjesnik viknuo, sa svevremenskom porukom svakom pokoljenju: Uđite kroz gusle u mramorno oko. Zašto? Ta da bismo vidovitim okom progledali i boju morskog beskraja u umu ugostili. Oni koji su umjeli pogledati dalje, postali su oni koje su slijedili svi bespuću prepušteni. Bog postaje vrhovni gospodar pred kojim se sirotinje nijedan ne stidi, a svaki pojedinac u svom saputniku ne vidi više sunarodnika ili komšiju nego iscrpljenog brata mučenika.

* * *

Pruge i crte na blago povijenim dlanovima bore su i smijavice naše krvi koja je kroz hodnike drugih vena tekla, krvotokom pretka koji je mnogo prije nas živio, stvorio nas ovakvima kakvi jesmo i kakvi ćemo u svijet krenuti ne odričući se nakrivljenih kamenih krstača na proplanku neopojana groblja sa prostim navodom porodičnog imena, poniznog ovdje leži rab/raba… i godina života koji nije stao u onu crtu između dva datuma, već koji se slio u tvrdu oranicu ili se zagubio u tromim koracima volova upregnutih u seljačka kola.

Potomak od pretka uči, po starom običajnom redu Jove Zmaja: gde ja stadoh – ti ćeš poći, a jedna književna generacija vazda uči od prethodne. Tako se napravio jedan mnogostruk luk – od Višnjića, preko Njegoša, Đure i Zmaja, sve do Šantića i Kočića – luk iste pobude koja se iz romantičarske epohe preselila u zanesene duhove budućih. Gusle bivaju zamijenjene žustrim perom Kočićevim, a pojanje u sjenci drhtave logorske vatre bi potisnuto kricima u osami ledenih bosanskih tamnica.

Kako XX vijek otpoče, tek načet i sazdan od neizvjesnosti, Otomansko carstvo je kašljalo kao tuberan kojeg bolest odavno mori, privodeći kraju završnu scenu svoje duge predstave, poput sunca što je negda posred neba sijalo ne dajući da se igdje ocrta debeo hlad, a koje je oko sebe rasplinulo izmoždenost zalazeće goruće lopte prosipajući nešto crveni po bijelom mramoru derviševa turbeta. U sumrak Osmanlija pohlepnu ruku pružio je Habzburg, a na Zmijanju je nešto prije smjene okupatorske vlasti zakmečao mladi pjesnik, prepunjen poletom i naglošću pobranom iz rodnog kraja, osvanuvši na pozornici srpske književnosti kao spona između realizma i moderne, kao neko ko je sebi zacrtao doživotni zadatak čim se uhvatio pera i domogao govornice u Bosanskom saboru.

Za neke je pisanje svjesno zavaravanje sebe, tonjenje u divnu laž sanjarenja, pribježište od života krvnika, dok je Kočiću pisanje ozbiljan izazov, oruđe kojim se zidovi obaraju, sav smisao bitisanja, napuštena kuća u gori kojoj treba popraviti krov da bi se tu izbjeglice od nevolje sakrile i ogrijale. Njemu je umjetnost – život. On čak život iznad same umjetničke ljepote stavlja, napisavši u jednom eseju o Jakšiću: Da je ljepota u umjetnosti besmrtna, poznato je. Ali ima još nešto u umjetnosti što je besmrtnije: život. Talenat je prihvatio kao dar od Boga kojim se može povesti borba samo za svete ideale, a ako se ičemu Srbin ikad poklanjao i bez ustezanja ničice padao, bješe to sloboda kao jedina istina njegova bitka. Jedino porobljena zemlja zna šta znači sloboda. Vojna krajina je sa Grmeča i Kozare grmjela izgovarajući njeno ime, vrištala kad bi oplakivala svoje sinove, kao Stojanka majka, pa se ne kaže bez razloga za ove silovite ljude podno Manjače da se i Bogu samo naglas znaju moliti.

Krajiški seljak nije od onih junaka klasične Grčke, kojima po rođenju božanstva nude da odaberu između kratkog, a slavnog života junaka i dugog života bez trunke slave. Kočić je dijete iz kuće težaka koji i agi i ćesaru svakad duguje, jedinog sina na vojnu šalje da se za stranu zastavu bori i umire postepeno dok ga sudbina na tihoj vatri peče. A toj vrsti ljudi, goropadnom i naprasitom Krajišniku, ne nudi sudbina ništa na izbor. Usud je dolaskom Turaka, kasnije Austrije, izrekao svoje i ništa u ćitabama mijenjao nije. Točak istorije, krvlju pokretan, samo je potvrdio anatemu kojom se čovjek s oboda Imperije hranio i s njom s vremenom stopio, kušajući zlopaćenje i podjarmljenost, stradanja na koja se stoljećima navikavao, pa se najposlije uz njih privio kao uz jedino Božije davanje i kušnju vjere, s njima se srodivši i saživjevši.

Naša Isidora Sekulić u jednom od svojih ogleda reče kako je Kočićev lik Mračajskog prote namršteni lik paćenika koji je srce svoje nadživeo. Sočinitelj tog junaka, jedinstvenog u domaćoj literaturi, bio je nešto drugačiji. Niti je njega nadživjelo srce, niti bi ga on bilo čime mogao nadvisiti. Živio je naporedo s udaranjem srčanog mišića. Sve što je preduzimao i otpočinjao, činio je hvatajući njegov ritam, koji mu predstavljaše mjeru za sve, ili je on – Kočić (za čije ime jedan kritičar zgodno reče da zvoni kao udar sjekire o staru, čvrstu drenovinu) –  sam po sebi bio veliki, snažno pulsirajući damar što neprestano lupaše i razbijaše okove i bukagije što mu koračaje sputavaše.

Gradio je svoje djelo spuštajući na hartiju blistav niz metafora, impresija, tragike, snažne satire… To mu bješe jedini kutak gdje je mogao, preplavljen jadom, da se izviče i da jauče sve dok mu srce nije prepuklo od jedi što ga godinama načinjaše, kidajući parče po parče. Još je toga imao da nam povjeri i sa duše prenese da se nije odjednom, kao što pljusak u ljeto okupa vruće ulice, ne razasu vazduhom poput pepela uzletjelog s ugašenog ognjišta.

Ugašeno ognjište… Kočić je, nažalost, udahnuo gorak ukus te nemile kobi. Tri godine prije no što će oteći u more ka kojem svaki smrtnik klizi, umirući kao što i bosanski seljak umire, tamo, ispod planine, preminuo mu je sin Slobodan, anđelak kome se otac obradovao kao žarkome suncu, koji je brigu u borbi razbijao, tegobu u ovome gadnom i lažljivom svijetu sa srca skidao, kako reče Petrov brat, Ilija, u pismu u kojem izražava saučešće. U sinu Slobodanu, Petar je vidio porodičnu i ličnu radost, koja mu je voljom sudbe odrečena, a u majci Slobodi vidio je ushićenje cijele nacije srpske, koje mu je, opet, usud oduzeo, ne dopustivši mu da dočeka da vojska oslobodilaca očisti porobljenu domovinu od taloga mrskog tuđina… Sve je bez Tebe ništa, ništa je s Tobom sve, u zanosu viče Petrašin dok vosak sa svijeće njegove pucketa i blizu je da se ona u istopljen patrljak pretvori.

Imenu Petra Kočića sinonim je život, mučenički život. Poistovjećujem ga sa suncem čiju do kraja neoslobođenu svjetlost zagušuje pregusta jesenja magla i tek što je probilo svoje blijede zrake između skupljenih prstiju njenih teških i ledenih šaka, mora u pomrčini da pogine jer je predvečerje dostojanstveno nastupilo taman kad je ono trebalo da izgrije i da ozari svjetlošću dan ubijen sipljivom magluštinom i dimom.

On, koji je slobodi pjevao himne svakim ispisanim redom, kad mu sat otkuca nešto više od četrdeset ljeta života, napisao je: U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, umrijeh! Vajme – posljednji jauk sa Zmijanja.

…Il’ je sveća, il’ je ime svetlo,

Il’ su dela koja se ne gase…

Rodi se u povjesnici svakog stoljeća neko ko se za života nigdje ne ogrije, a ko nakon smrti brojnim pokoljenjima predstavlja silan oganj što sija pod verigama.

Nek je hvala obojici!

Autor: Miljan Kujača (Suština poetike)

Jedno mišljenje na „Višnjić i Kočić – paralela“

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *