„Planine“ Aleksandre Stevanović

Odbrana umjetnosti

Pričati o umjetnosti zna biti izlišno. Zbog toga se neki s pravom groze pri pomenu kritičara, jer se podrobnim objašnjavanjima i raščlanjivanjem djela na sitne pojedinosti donekle kvari čar koju ono ispoljava. Zašto ga razlagati i zagledati mu svaku česticu kad jedino u cjelini predstavljeno ovaploćuje energiju i šalje poruku koju nosi, koja ga za naša čula otvara? Zadatak umjetnikov nije dodvoriti se kritičaru, nego udovoljiti samoj umjetnosti. Ne može se neposredno govoriti o umjetnosti, ali se može govoriti povodom nje. Anatol Frans reče: „Ja hoću da vam govorim o sebi povodom Šekspira, povodom Rasina, Paskala ili Getea. To je prilično zgodna prilika.“

Slati Stevanovićevu (u daljem tekstu: „naša umjetnica“) visinama gdje su raštrkane zvijezde, jalov je poduhvat. Poznajući dobro vasionske staze, ona ih odavno slikanjem dohvata, lako ih odozgo spuštajući, i ne znam ima li iko da je njene likovne izraze pohodio, a da nije pri tom osjetio blaženstvo kojim su ga rukom njenom snijeta nebeska tijela obasula. Ona prezire uzdah: „Prošlo je“, miliji joj je usklik: „Tu je!“ i „Traje!“. Ovo nije neki vid hvalospjeva, niti kovanje talenta u zvijezde. Ne primijetih da kod nje išta jadi o mrtvilu, zato je njen pejzaž svijetao kao draga uspomena, a portreti obilježeni, ako ne debelo utrošenim vremenom na sastavljanje istih, a ono izuzetnom preciznošću i lakoćom delanja.

Svako iznošenje utiska o umjetničkom djelu postaje svojevrsna lirska impresija, najposlije i neka vrsta putopisa, jer u mislima, pred ispovijestima srca, nebrojeno puta dočekamo druge svijetove, posjetimo tolike, dogledamo dotle negledano, shvatimo nerazumljivo. Ako nas ljepota u djelu zanese, boja nanijeta na platno vid izbistri, ako nam muzički tonovi i izrecitovan stih sluh pročiste, onda znači da nas je u cjelini umjetnik svojim djelom dotakao, a mi njemu zauzvrat pogladili osjetljivu dušu. Udijeliti riječ utjehe ne možemo. Koji je to umjetnik iznašao ublaženje boli usred lavine besmisla, ko je to izgubljeno prežalio, nad daleko otišlim u bescilj polazio? On, neutješan, nama utjehu daruje. On, mučen, drhtavim prstom razmiče nam nabrane obrve i sprečava da slanost prolivene suze sklizne do naših usana. Dobronamjerno i skrušeno, na pragu nam ostavlja parče hljeba, tračak sanjanog života koji zakratko zavarava glad za izgubljenim, a snažno željenim.

Ne traži umjetnik drugo do da ga razumijemo, bar da ga pustimo da govori, razmišlja i čuda stvara. Takvo je doba da se u čuda najmanje vjeruje, no ne smije se njihovo postojanje pobijati. Povjerovati mu, jedini je zahtjev koji on od nas ište da ispunimo. Strogo zvuči ta riječ – zahtjev. Nazire se strogo lice, spremno na grubosti, na sprovođenje sile. Umjetnik je sve suprotno od toga. Ako ujede, znači da je prethodno dobro izjeo sebe. Ako ozlijedi, znači da mu je duša odavno modra i izranjavana. Ako prošapće nešto sebi u njedra, nije vas, krijući, uvrijedio, već je po ko zna koji put sebe prokleo, ionako proklet i progonjen od zlih bogova koji nikad ne spavaju.

„Planine“ Aleksandre Stevanović

Navešću tek jedno prezime, zvučno i značajno, koje će mi usmjeriti priču – Krleža! On reče da je dovoljan jedan potez kistom pa da se u čovjeku pokrene osjećaj užitka, ljepote. Ako je, dakle, jedan potez kistom dovoljan da se ožive strasti i silina vremena u kojem živimo i za koje živimo, koliko ljepote pred nama i oko nas leži, očekujući da je u glavi i srcu kući uprtimo, s obzirom na to koliko naša umjetnica poteza načini, barem na ovom platnu. Nije lako ljepotu opaziti, niti sačuvati, ona je tako nestalna, i bliska i daleka, stoga umjetnik toliko žudi da je ka zemlji privuče i u okvir slike uzida, kao u narodnoj pjesmi Gojkovicu u Skadar na Bojani. Žrtva mladosti i zarobljavanje toplog tijela dojilje u ledeni kamen budućeg grada zarad duhovne ljepote i trajanja u besmrtnosti.

Šta je umjetnost, nastavio bi Krleža, do „staklena svjetlost one posljednje srebrne igračke što nam je ostala kao posljednja radost i posljednja utjeha u ovom blatu“? Blato i jaruge! Ima li ijedne stope zemalja ovih južnih da je nije izlokala vojnička cokula ili izbrazdala nemilosrdna tenkovska gusjenica? Kolika čistina, gore, u prostorima kud vazduh juriša i siječe, a vijekovima se ne vadimo iz ove lokve, zaglibljeni u njoj, uz to se gušeći u sili koja nas naniže vuče. Ne sputavajmo one koji bi sa živim blatom da se izbore i izbiju na čisto, ne prebijajmo koljena onima što se pod oblake ispinju i prema nebu grabe ponizno, ne zato što su slabi i mali, nego zato što se klanjaju onom rad čega ne bježe od toga da stradaju i da tlačeni budu! Nizina životnih nedaća vodi pravce visinama duha.

U vjeronauci se kaže: „Bog, to je ljubav“ i „Bog je dobar“. I umjetnik je dobar, iz ljubavi izvire, u nju i utiče. Znači li to da je Bog umjetnik koji je svijet načinio ovakvim, sazdanim od spratova značenja i svog u pokretu koji je nastojanje dohvatiti savršenstvo ili da je umjetnik Bog koji stvara djela što obogaćuju i bude nas, zaspale na ledinama omeđenim istrulim plotovima odakle se ne usuđujemo promoliti čela? Ne postoji više vrsta dobrote, ona je jedna i ne poznaje sebi alternativu. Sama je, „dobrota je golo siroče“, kako stoji u Andrićevim Konsulskim vremenima. Ima više vrsta umjetnosti, ali svaka preko istog korijena upija vodu za svoju granu preplavljenu lišćem, od jake žudnje za ljubavlju, a „Bog, to je ljubav“.

Slikar je velik jer o djelu ćuti. Ne kopa po rječnicima, ne prokune osjećanja što su mu tako složena da nema valjane riječi kojima bi ih izrazio ili drugima uoblikovane prenio. To ne znači da se i slikar ne bori, drugačije se ne dokazuje prisustvo i pokret krvi. Koleba se sigurno, ali se zbog nanesene nijanse jedne boje ne može prekorijevati onoliko koliko se obrće jedna rečenica i zazivaju suci, zemaljski i nebesni, zbog jedne napisane riječi ili sintagme. Drhtati pred platnom, kako se branio Krležin Filip Latinović, udaljen od životne neposrednosti, pritisnut provincijskom ograničenošću, sav u nepotpunoj vjeri u svoje mogućnosti, zamišljen i izgubljen pred pitanjem svrhe. Strašan izraz – drhtati – ne jer ga je Krleža iznjedrio, već jer je to povik nedužnog, od straha i uzbuđenja ustreptalog, što oznojene dlanove u odbranu nad lice podiže, pred činjenicom da može i treba oživotvoriti lik ili predmet, raspršiti dim svakodnevice, sastrugati skoreni kal s obuće, odbiti napad, izbaviti i sačuvati „čistoću umjetničke spoznaje, kao jedinu još čistoću koja nam je preostala u ovom životinjstvu oko nas“. Umjetnik je pobjednik ukoliko istraje u nošenju sa strepnjom od prazne bijele podloge, koja i pita i odgovara, i robi i na tron postavlja, sam osjećajući da se često gubi u neprohodnoj šumi nedobijenih odgovora na pitanja koja nadjačaju sve misli, pokolebaju redove, uvedu sumnju u vjeru i uvjerenja. Čovjeku katkad ne možemo oprostiti, umjetniku moramo. Čovjek će nas opet, pošto mu oprostimo, prevariti, u prilici za njega što boljoj i bržoj, a umjetnik nas samo može zateći i pogoditi svojom iskrenošću. Iskrenost vodi pravce istini, dok istina svakad otvara nove puteve za iskrenosti.

Mnogi se plaše gubitka pamćenja, obično su to vidno uspjeli ljudi koji su ostavili trag i učvrstili spomen na svoja postignuća, dok onima koji bi neprilike iz prošlosti zaboravili jato povratničkih crnih ptičurina šalje nanovo starih trauma i tako se život igra (jer se drznusmo da ga s igrom poistovijetimo) sa željama unutar bića, koje nikad nisu ostvarene ili koje, samo što su ostvarene, već vuku za sobom pregršti sljedećih do kojih se ima više tabati i upinjati. Ne znam pišem li ovo (ili bilo šta drugo) zbog bojazni da ću jednoga jutra, tek probuđen, u teško bunilo pasti i zasvagda pri tom zaboraviti šta je bilo mojom opsesijom, šta sam volio i šta me je progonilo.

***

No, govorimo o djelu naše umjetnice, koje će, opet, o njoj reći sve što važi. Ono što je nijemo, jedino taji riječ onu što je niko još ne izreče i koju nijedan leksikografski zavod u rječnike ne pribilježi. Rano je za donošenje i ispisivanje krajnjih ocjena o postignućima, ali je stalno vrijeme za izraze divljenja. O nečijem stvaranju se ni u njegovu najpoznijem dobu ne nalazi ispravna riječ, koja je težište istine, pa ni poslije smrti njegove, jer su tada govorancije i pisanija najmanje potrebni i korisni ili stoga što zanijemimo kraj otvorena groba, ne nalazeći izraza pred umiranjem kao najvećom nepoznanicom. Zar naša umjetnica pripada ikome, ičemu do svome djelu? Ugađa li ikome kao svom platnu? Voli li ikoga kao tu prečistu bijelu ravninu gdje kmeči još nerođeno dijete nadahnuća? Ne tražite onda od nje da progovori o stvorenome, jer govoriti o prostoru koji je duša nastanila, to je remećenje dragocjene osame, kao trgovanje robljem.

Okrunila se kap inspiracije iz oblaka, koji je ničija zemlja između ostvarljivog i nemogućeg. Njom je naša umjetnica razrijedila boje i zamazala platno – najbistrijom kapi koja ne muti boje kao u kišnici i ne pretače ih u ustajalu bačvu beživotnosti, nego ih čini najčistijim i najvrednijim. Stavši pred tvorevinu zvanu djelo umjetnikovo, začujemo kako nešto šušti, osjetimo pucanje i rasipanje kao da se u tijelu našem otapa led, te brzinom raspuštenog gornjeg toka munjevito silazi novostvorena rijeka sokova pomiješanih od strasti što je iz viđenog i doživljenog nadošla. Umjetničko djelo nije uspjelo ako ne daje povoda da se o njemu piše i po uzoru na njega novo stvara, sa ljepotom od već postojećeg zdanja pozajmljenom, koje nagoni da mu se podražava i sa zavišću na njega gleda. To su djela čijem se stvoritelju divimo jer polaže prava na ono što je naše. Sujetnima, a svakako uželjenima zagubljenog segmenta nas samih, u kojem prepoznasmo našu tugu i istinu (čemu razdvajanje ove dvije riječi?), za koji pouzdano znamo da je bio dijelom nas jer smo ustreptali kao pred prijateljem odavno neviđenim, krivo nam bude što baš mi nismo njihovi tvorci.

Pisalo se vazda o tome da iz zavičaja polaze prve inspiracije i zanosi, što može biti tačno, ali ne i presudno za stvaraoca. Naša umjetnica je dijete ravnice, vrlo podsticajnog faktora, a uzrok slikanju ovih uzvisina i urvina, kojoj god zemlji one u stvarnosti pripadale, mogla bi biti reakcija na prisutnost gena dalekog pretka, uzbunjen damar porijeklom dinarskog tipa i slaba, koprenasta čežnja, ako ne za daljinom i putovanjem, onda za balkanskom planinom, za lancem pruženim od sjeverozapada ka jugoistoku, težnja da se vidi „do pod nebo“, koja kao potres prožima biće poniklo tamo gdje se sunce pati da zađe.

Kako su se te planine izdigle i jesu li ovršci njihovi uzaludan napor okamenjena tla da se s nebom spoji? Ponad tih uzvišenja katkad promine iznenada obrušena nepogoda ili kakvo drugo nestalno raspoloženje vremenskih prilika. Svaka bi gore odigrala svoje bijesove, iskazala svetinje i nesreće svog bivstvovanja, stalnog poriva za kretnjom, a planine bi bile i dalje ondje gdje su ustale i prave ostale do posljednjih dana, kao stožer pred navalom divljeg vjetra, perjanica i slugu njegovih, pred privremenim vladaocem nikad nepokorenih. Ti planinski vrhunci mora da su jedni druge u svemu razumjeli čim tako dugo i svečano ćute, dostojanstveni, nepomični. Oni šapuću tihe, neotkrivene misli pretočene u rime, ni pri kakvom zemljotresu ne bi sa njih mogao spasti led koji ih je davno opkolio i koji čuva njihove tišine. Oni su prećutali dotadašnje muke, bez jadikovki odbolovali svoje bolesti, a nas, putnike, slučajne i namjerne, nagone da se otkrivamo pred ogledalom i pred Bogom. Mi se mičemo, u stalnom smo pokretu, ali vidimo i shvatamo manje od njih koje nikud nisu polazile. Vraćamo se nebrojeno puta vremenu prošlom, posrćemo u sadašnjem, zalijećemo se u buduće, a one ostaju tu, gdje su iz kolijevke izrasle. One ne znaju šta znači vratiti se jer nisu nigdje s jednog mjesta odlazile, ali znaju šta znači biti ostavljen jer niko, osim ako ga u zloj studeni smrzloga po neprohodnim njinim površinama ne prekri snijeg, nije ostao s njima da im u ćutanju bude sagovornik. Srce se u više navrata sledi i otkravi kad uvidi da po nečijem drugom ima debelog leda. Sebičnost je kad se među mukama tolikih samo svoja vidi, a saosjećajnost kad se u svačijoj nevolji vidi malo svoje.

Šta se čuje po tim vrhuncima? Šta besjede zamrle gore? Šta izdvojiti od pomiješanih rečenica, povika i jedva čujnih govora? Ubjeđuju nas kako kamen može biti živ i slobodan, a toplo tijelo mrdajućeg bespomoćno zakovano, kako sveci u iskušenja i razuzdanosti padaju, a običan čovjek živi isposnički, gdje se raspliću vijenci nevinosti, a pletu žice, gdje ranjenici presipaju so, a zlo sa sitosti štuca. Rječite su pri svoj nijemosti (Možda su tako bezglasne jer ih je neizgovorena riječ zagušila, a jezik im zadebljao). Mi se tako strašno bojimo tišine, u kojoj bismo kao Čehovljev Jona Potapov rado o svom udesu progovorili, no nema se kome, a svejednako žudimo od buke u nju prebjeći, makar cijena za nju bila plaćana vječitim samovanjem. Da znamo ma i dio onog o čemu planine ćute, skamenili bismo se razlivši zjenice u široki vidik. U tim vrhuncima je ispovijednik svih naših nesreća i riznica svih naših ushićenja. Ako uzletimo i nadvisimo te vrhunce, ne znači da smo išta od tolikih pitanja i nedoumica razriješili ili izbjegli. Nabacani kao molioci pred blistavim oltarom, kao posrnulo pokoljenje što je u zadnji čas progledalo, razmazav po izubijanu brazdavom licu krmelje, koje prvo što je opazilo bješe zdrava, čista plavet, ovršcima pruženo žuđeno olakšanje uz saznanje da nisu oni najviši kolosi – izvinuti, kao uhvaćeni pri radnji bludnoj – već da i nad njima nešto ima, djevičanski smirena veličina koja usađuje strah, znali joj korijene ili ne. Sa ovih planina kao da se vidi sva sudbina čovjekova, proživljena, najavljivana, slućena, obistinjena, ponavljana, bezuspješno tjerana i poslušno prihvatana. I sve se vidi, sve je otvoreno i dohvatljivo sa vrhova koji se nada sve propeše, s visine mjereći sopstveno podnožje, neznatno spram sile što se nad njim digla, svagda se gordeći, a ko zna nisu li bili azijski Olimp nekom davno asimilovanom ili s tih prostora iseljenom narodu, koji je božanstva u tim planinama zaboravio, zamijenio drugima ili koja ga napustiše jer im nije žrtvu prinosio.

Gore je izlaz – u raskošnoj vedrini, u tim nebesima, ničijim, a svačijim, i to slaganim bojažljivo, iznijansiranim pedantno, prošaranim bjelinama, rijetkim oblacima, raspršenim, gotovo nestalim, ili ostacima nerazaznavajućih, bezopasnih aveti, kao potrgani paravani kroz čije dobro otvorene procjepe prodire nebo.

Zbog ovakvih stvari bih žalio da izgubim očinji vid. Prije bih poželio da ogluvim za svaki šum i ton, da zauvijek zanijemim, nego da mi oči ovakvo nešto ne mognu gledati. Zaletim se do pomisli da mi je čulo vida dato da bih od svega što postoji samo ovakve radove blaženih ruku i nesputane mašte posmatrao, do dileme da li se oduševljavati umješnim rukama ili mašti kao preteči svega što je postalo. Da nam je prodrijeti u onaj trenutak neposredno pred stvaranje, da je sagledati svijest umjetnikovu, sam proces nastajanja, bujanje misli, doživljeno otkrovenje, osjećaj moći koja je bezgranična silovita sposobnost da se od praznine stvori nešto što će čula obuzimati svagda. Djelo plijeni ukoliko je u njemu začeta i razvijena životnost i iskrenost, jer oči odaju, ne umiju lagati, pa ni posuditi sjaj zjenica da se u njima ogleda nešto što ne predstavlja harmoniju i smisao.

Možda je ovo zdanje od akrilnih boja misterija koja nam je sve nedoumice raščistila, svih vrata ključeve uručila. Dubina je to koja je ka ponoru odgurnula plitkosti i blatne nizine čovjekove. Pred njim stojeći, reklo bi se da smo obišli cijelu zemaljsku kuglu iako se s mjesta nismo pomakli. Katkad ono rasprostre nasumorenu melanholiju iako smo u vrhuncima planinskim i svoje i tuđe radosti prepoznali i zagrlili.

Kolika su utjeha i nada ove planine, dignute nad svim što je nagriženo kvarnim zubima koji ispadaju pri svakom ugrizu, nad prolaznim izrađevinama koje su bezimene iako su ih tvorci njihovi krstili zvučnim imenima i već im odredili cijenu, prije vremena i suda čovječanstva i istorije, nad lažnim božanstvima koji nisu osjećaj i mistika, već puka praznovjerica. U takve zahvate se ne ulazi srcem, niti se pristupa razumom, jer su strani i jednom i drugom, ali iz kolosjeka istupaju i love pažnju, uprkos tome što ništa ne predstavljaju. Tu su, makar i privremeno. Isplivaju ostrvca gareži sa dna nepromiješane smjese kuvana pekmeza i ostanu da remete ukus ako ne budu odstranjene za vremena. To su upadice koje negiraju suštinu umjetnosti, kao štetočina ju nagrizajući, namjerene da ostave ruglo, uz sveprisutnu želju, apsurda li, da budu dio porodica umjetnosti, preko noći da zasluže pijedestal, koje, nastojeći da u istoriju uđu, nailaze na zakatančena vrata iste. Ljepota ne smije biti izložena onima koji je skrnave, tim ne zaslužujući do skuta da joj se spuste, a kamoli u oči da joj pogledaju. I da uspiju, u njima neće vidjeti svoj odraz, već ničim nemjerljivo ništavilo kvazistila.

Siti smo liste „posebnih“ koji, tobož, „vide ono što niko drugi ne vidi“, takvim činom sebe nazor svrstavajući u besmrtnike, koji su uvjereni da im je djelo misticizmom prožeto, tim prije našav načina da prikriju nedostatke koje isto sadrži. Oči su ljudske dragocjene, velikih sposobnosti, u vidljivu svijetu prepoznaju raznoraznih pojmova, razotkriju tolika čudesa, umiju razlučiti originalno od profanog i banalnog. Razlikuju šta je rukom, kao tuđom, stvarano, dok samoproglašeni slikari prebacuju ostatku svijeta, bio on učen ili nedovoljno obrazovan, kako je muka vidjeti u životima nas običnih nešto lijepo, bilo ono kao naprstak maleno ili kao odlomljen komad kakve stijene, tako da ne preostaje drugo do diviti se sveznajućima i žaliti što nam um nije obdaren koliko njihov. Priča o umjetnosti prelazi u raspravu šta je od različitih viđenja tačno, da li se išta od guste magle vidi, potiskuje se i zaboravlja da je umjetnost univerzalan jezik – stariji i od latinskog i od grčkog – to je onaj ranjeni bizon na zidu španske pećine i prvi put ugledan talasav lik u vodi, kao nesvjesno sačinjen autoportret divljaka što se uplašio, na površini jezerskoj svoje lice ugledav. Svrha je u mnoštvu putokaza, u sposobnostima jedne stvarnosti da pobudi misao i srce, a ne u lošoj imitaciji, bespotrebnoj zatvorenosti izvučenoj iz konteksta nekih prošlih doba, čija poruka ćuti u velikom ništa.

Planine su djelo koje je iskorak, koje daje hiljade povoda za razmišljanje i uzimanje pera u ruke jer je višestrano i ispod svakog sloja izvire drugačija varijacija na vječitu temu života. Ne treba životu smisao od nepravilnih kocaka sklapati. Svrhu njegovu ne treba tražiti, kao ni smisao umjetnosti. Suština je u samom življenju, kao što je suština umjetnosti u neprekidnom stvaranju. Gradeći umjetničko djelo, razvija se novi život, ili svako, povodeći se za snom kako najbolje može, svoj život, u šta god se izrodio, pretvara u svojevrsnu umjetnost. Života ili nema ili neumitno odmiče. Umjetniku odmiče, ali ga ovaj kroti, usporavajući mu hod. Umjetnost nije tek odlaganje smrti ili borba protiv nje, ona je gledanje svemoćnoj prolaznosti u oči, bez treptaja.

Ova slika je nastala poslije nas, a kao da nas je sve dočekala i donekle nam, barem u nagovještajima, predočila neke stvari. Znaće da je na pravom mjestu onaj ko naumi da potraži i spozna sebe u ovoj jednostavnosti, od koje smo zavidni postali, u veličini pred kojom smo skrušeni. Pred njom se razdražuje potreba za katarzom, ne za suvišnim nagađanjima, niti za osvješćivanjem osjećaja jer osjećaj izbije sa značajnim doživljajem, ne treba ga drmusati kao usnula starca. Ako se u potragu za njim kreće i na njega po zapuštenim peronima čeka, može se izroditi tek u produkt izvještačenosti. Traženje ljepote u lažnim djelima, spodobama savremene umjetnosti, konkretno slikarstva, ravno je prebiranju po kaljuzi u potrazi za naslagama zlata. Prihvatljivo bi bilo kad bi se iza kulisa imalo šta zateći, a ovako se odvraća pogled sa vrijednih i uspjelih radova da bi se zagazilo u besmisao. Panonsko blato.

***

 Ne bih se ni najmanje iznenadio kad bi se naša umjetnica na sve ove ispisane riječi, koje su skromno zrno istine opštečovječanske i kosmičke, sa plaže koju čine grdne tone pijeska, nasmijala ironično, odmahnula rukom, onom istom rukom čiji su pokreti dragocjeni i nikad zaludno činjeni. Kako god, zahvalan bih bio, jer ironičan osmijeh nije tu toliko da se naruga koliko da prizemlji odvezan jezik i raščini opsjednutog. Dok pišem ove riječi i poluglasno ih iščitavam, negdje iza mene kao da se načinju i isprekidanim rečenicama sudaraju tihi, a oštri prijekori, možda njeni, da slika sama već govori, dovoljno glasno da je onaj što je čista srca čuje, da je svačija iznijeta impresija o njoj ili o bilo kom djelu bijedna i suva, jer utisak se samo živi, čim se otkrije, on je prepričana, izduvana pripovijest o jednom usamljenikovom dojmu, nikako život, što pravo djelo po sebi jeste i čemu ono daje prvi impuls i karakter vječnosti.

Zasigurno je svako pronašao nešto drugo u ovom radu, tim je dokazana gorepomenuta višeznačnost i uspjeh naše umjetnice, pa zapis ovaj uzmite za jednu iznesenu asocijaciju, za siromašnu impresiju, zato što njime nisam ni pola rekao, a ovo što je rečeno nije od probranih riječi, stoga što, ponavljam, nije riječ o hvali, već o skromnom prikazu dobro naslikane istine.

Autor: Miljan Kujača

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *