OPŠIRNE KNJIGE ILI KAKO SMO POJELI NAGRAĐENI ROMAN

U vrijeme kredenaca, malih, simpatičnih kućnih rafova, koje je evolucija namještaja iznjedrila, knjige nisu držane na vidnom mjestu. Skoro svaki kredenac  na sredini je imao oveći, uglavnom , kvadratni otvor u kome  se čuvalo najljepše posuđe koje se u kući našlo (na heklanom miljeu, stavljena bi bila, dobro izribana i usjajena, bakrena, tacna i na njoj još sjajnija džezva i bijeli porcelanski fildžani, koji su se koristili samo u vrijeme Slava ili kada bi poseban  čo’ek došao u kuću. Kod nekoga bi stajao bardak, a kod nekoga stakleni bokal sa crvenim ružama, koji, takođe, nisu služili za svakodnevnu upotrebu).  Ako je knjiga  bilo, one su  čuvane na tajnom i skrovitom mjestu (Smatralo se da nije knjiga za svakoga i da ne mora svak znati šta u njoj piše).

U mojoj kući bile su tri knjige,  Sveto Pismo (Stari i Novi Zavjet), Gorski Vijenac i Pjesmarica, koje su, kao kakvo opasno i ubojito sredstvo, držane pod ključem  u starom đedovom, vojničkom  koferu, koji je donešen iz Prvog rata. Sveto Pismo i Gorski Vijenac  iznošeni su na svjetlost dana ponekad, svečanim danima kada bi u našu kuću došao pismen i povjerljiv čo’ek koji je znao tumačiti i kazivati šta u njima piše. On i đed i, eventualno, još po neko od odanije ljudi išli bi u baštu, pod veliki orah, i tamo, daleko od radoznale djece i brbljivih žena, čitali su i tumačili šta je rekao i poručio Gospod, a šta je napisao i u amanet ostavio Njegoš. Smatrali su da, sve što je u ove dvije knjige napisano, nije  onako kako piše, već d je sve u njima mudro i vješto sakriveno i da sve treba tumačiti.

_sp-gorski-vijenac-iguman-stefan

Govorili  su, tiho da mi ostali ne čujemo;

„Onaj ko ih tačno protumači znaće sudbinu svijeta, koja je opisana u Svetom Pismu i sudbinu Srpskog naroda, koja je  prorečena i kazana u Gorskom Vijencu.“

„Jes! Moj brajko. Samo to treba protumačit?“ Odgovarao bi moj djed, zamišljeno se pitajući; „Ima li iko na okrsnom svijetu da ih je protumačio?“

„Nema. Čisto sumnjam.“ Odgovarao bi mu sagovornik

„I ako neko ima, da je baš sve protumačio, od korice do korice, od slova do slova, taj to ne smije kazat. Ko zna šta bi s nama bilo kada bi to saznali?“ Uvjerljivo bi potvrđivao onaj učeni čo’ek.

Tu bi im prisustvo, dječaka od četiri-pet godina, bilo suvišno i ja sam toga momenta morao otići što dalje od oraha pod kojim se tumače sudbine i čitaju knjige staroslavne.

Pjesmarica, opširna knjiga, da ne kažem debela, (jedan pametan čovjek reče,a još pametniji zapisa, svinje su debele a knjige  opširne)  iznošena je uoči svečanih dana, kada ne valja ništa u ruke raditi (plesti, presti, tkati, šiljiti zupce, sukati oputu i td.). Tad bi se u našoj kući pravilo sijelo i u mukloj tišini čitala se i slušala epska poezija.

Nas, koji smo išli u školu i koji smo znali čitati i pisati, đed bi poređao po starini i posjedao na klupu, ispod  svjetlosti petrolejske lampe,  da po redu čitamo. Najstarijem bi, nekako svečano, kao da mu dodjeljuje orden, predavo  Pjesmaricu, sa obaveznim upozorenjem  da je dobro čuva i prijetnjom  da nesmije baliti prste kada prevrće listove. Svi smo mi čitali. Neko bolje a neko lošije. Neko tiše a neko glasnije. Nekome bi čitanje dosadilo pa bi namjerno „pomiješao“ pjesme, ubacujući  stihove iz neke druge pjesme, koje je naučio napamet.  Tako bi skraćivao vrijeme čitanja, a ponekada izazvao i zabunu kod slušalaca, koji su , uglavnom, znali većinu pjesama napamet.  Vojin bi  odlučno prekinuo čitača uz povik:

„Stop! Stani! Školac, još si ti mali da bi me mogao prevariti, to ti nije iz te pjesme već iz…“ (tačno bi navodio iz koje )

marko_-_minaKada bi mu je dosadilo naše zamuckivanje i dječije mudrovanje uzeo bi Pjesmaricu, sjeo „pod  lampu“ i počeo „čitati.“  Nije znao ni jedno slovo. Nikada nije išao u školu  i po opšteprihvaćenim propisima o pismenosti, bio je nepismen. Nije postojala pjesma u Pjesmarici, odnosno u Širem izboru narodne poezije Jugoslovenskih naroda i narodnosti, kako je knjiga nosila zvanični naslov, da je Vojin nije napamet znao. Otvorio bi Pjesmaricu, na bilo kojoj strani i počeo sa popijevkom. Od njega smo naučili da se epska poezija ne čita, već se pjeva uz gusle ili popijeva, ako nema gusala i guslara.

„Po-ra-ni-o Kra-lje-vi-ću Mar-koo

Po-ra-nio u sve-tu Ne-đe-ljuu…“

Popijevao bi Vojin glasno i jasno, da ga je svaki slušalac u prepunoj sobi  čuo i razumio. Kazivao je poeziju kao malo ko. Stranice nije pravrtao, niti ih je prljao balavim prstima, jer za tim nije imao potrebe. Dovoljna mu je bila otvorena knjiga. Ako nije  bilo knjige  nije htio da popijeva. Govorio bi: „Kako ću čitati bez knjige?“ Što su guslaru bile gusle to je Vojinu bila knjiga.

Kada sam porastao pitao sam se: „Koja je to budala svrstala Vojina u nepismene?“

Već u to doba kredenci su polako odlazili u zaborav,  njihovo mjesto, u urbanim sredinama, zauzeli su regali. Veliki ormari od zida do zida i od poda do plafona, sa obaveznom, velikom otvorenom pravougaonom policom u sredini za smještaj knjiga. Knjiga je postala javna i obavezan dio kućnog namještaja. Imati stan bez regala bilo bi bijedno, a imati regal bez knjiga, ne samo što bi  bilo  bijedno i siromašno, već bi bilo zaostalo , zatucano i što je najopasnije bilo bi  neodgovorno klasno ponašanje. Svjesna i obrazovana radnička klasa čitala je, radila i gradila. Useljavala je u nove stanove i kupovala nove regale,  u koje je slagala nove knjige, uglavnom, tvrdog poveza, radi prestiža i ljepšeg izgleda. Knjige su se prodavale na metar, u skladu sa bojom tepiha ili nekog drugog  dijela namještaja. Izdavači su trljali ruke a dobro plaćeni pisci pisali su na dugo i na široko o svemu i svačemu, a najviše o krizi kapitalizma i razvoju socijalizma kao svjetskog procesa, čiji je krajnji cilj odumiranje države i dolazak komunizma  u kome ćemo raditi koliko možemo a uzimati koliko nam treba.

Mi,  „lumper proleterijat“  koji smo lumpovali  po kafanama, pili na veresiju, jeli na preskok, a duševno se hranili poezijom, čuvali smo knjuge na podu, na kauču, u cipelarniku, u rerni od šporeta i po svim ćoškovima naših malih podstanarskih soba. Naručivali smo, kupovali i čitali najnovija izdanja i do besvijesti raspravljali o napisanom. Najveće naše interesovanje privlačio je roman, i to ne svaki već najnoviji, nagrađeni. U nagrađenom romanu tražili smo odgovore na društvena zbivanja i na sva pitanja koja su nas napadala dok smo bili „u gasovitom agregatnom stanju“, to jest dok smo bili pripiti i napiti u toku dugih kafanskih noći.  Nestrpljivo smo čekali dobitnika NINOVE nagrade, takmičeći se ko će prije kupiti ili na bilo koji drugi način doći do nagrađenog romana. Kupovali  smo i sve druge romane koji su bili predloženi za nagradu, ali, eto, pristrasnošću žirije, ili iz nekih drugih razloga nisu proglašeni za najbolji.  Tumačili smo napisano i neumorno raspravljali „Šta je pisac htio da keže?“  Da li on misli da će uskoro odumrijeti države i da će doći, taj tako željeni i dugo čekani komunizam?  Hoće li  nastupiti blagostanje ili  će sve propasti u krvi i pepelu, kao što je u njima i stvoreno. Očekivali smo mnogo od pisca, pa taman bio i nagrađeni?

Najviše smo voljeli „One“ knjige  „za koje se čulo da su izašle, pa makar ga nikad i ne izlazile“, u kojima  piše baš „Ono“ što mi tražimo i što želimo da pročitamo i saznamo. Te su knjige nabavljane preko „naročitih i povjerljivih ljudi“ u koje vlast i milicija ne sumnjaju „ Preko onoga čo’eka, znaš ti koga“ „Preko drugije ih nijesmo nabavljali.“ (kada sam porastao, saznao sam da su to sve bili ljudi iz vlasti i policije) Pisci tih i takvih knjiga nazvani su disidenti. O kakva i kolika je naša radost bila kada bi, tajno, dobili knjigu nekog disidenta. Nismo je čitali već smo je „gutali“ i „jeli  očima“, ne bi spavali dok i poslednju stranicu ne bi pročitali. Oni su bili naši heroji. Naše zvijezde vodilje koje će nas izves iz opšte začmalosti, vječito kriznog, društvenog sistema. Jednostavno rečeno, nadali smo se da će nas odvesti u komunizam. Svi smo mi bili komunisti (da se ne lažemo), čitaoci i pisci nagrađeni Ninovom  i Nobelovom nagradom i svim drugim nagradama, od lokalnog do saveznog nivoa. S tim, što smo mi mladi smatrali sebe višom avangardom radničke klase misleći  da će uz našu podršku naši (jugoslovenski) disidenti nadvladati i nadmudriti druge , zaostale i birokratizovane, komunističke sisteme pa ćemo mi prvi uskočiti u komunizam. To smo očekivali od našeg  tajnog i dragog pisca. Za one za koje smo sumnjali da ne bi bili kadri i voljni na takav poduhvat smatrali smo režimskim piscima.  Povodom svakog velokog državnog praznika „režimski“ pisci i pjesnici koji su, skoro svi, bili ovjenčani značajnim književnim nagradama, pisali bi veličanstvene govore i naljepše stihove u slavu i u zdravlje našeg voljenog vođe. Njihov trud i zalaganje dobro su plaćeni iz državnog budžeta, naravno. Od Triglava do Đevđelije, u jednom periodu, orilo se

…„Naše pjesme svi neka se plaše.

Druže Tito mi ti se kunemo!

druze tito mi tito mi ti se kunemo

Ču? Naše pjesme svi neka se plaše? Ima li i od čega drugog da se plaše osim od pjesme? Kakav je to narod kad se neko plaši od njegove pjesme? Tumačili smo te stihove i protumačili, da nas režim i njegovi ljudi nikada neće dovesti do željenog cilja. To nam je još više učvrstili vjeru u disidente. Njihove smo knjige posebno čitali i na skrovitim mjestima čuvali. Na prvoj stranici ispisivali smo: Kupih ovu knjigu i poklonih je sam sebi. Ako je slučajno kome pozajmim, ( u što čisto sumnjam, jer nemam toliko prijatelja) da mi je obavezno vrati.

Jednoga dana desi se, nekome čudo, a nekome katastrofa, iznenada, kada smo se najmanje nadali, umrije nam država. Toga dana neki na, velika vrata, uđoše u  komunizam. Rade koliko hoće, (bolje reći šta hoće) i uzimaju koliko im treba, (i više nego što im treba). Tek tada shvatismo da Marksova teorija o odumiranju države nije  u potpunosti tačna, ili je pogrešno prevedena sa njemačkog jetzika. Naime, uvjerismo se da svi ne možemo u isto vrijeme u komunizam, iako je Marks tvrdio da ćemo istovremeno svi ući. Praksa je pokazala da jedni ( manjina)  odoše a da drugi ostadoše da čekaju u redu. (Očit nesklad teorije i prakse)

Među onim koji čekaju nađoh se i ja. Napisao sam više nego što su mnogi pročitali a objavio sam manje nego što sam pročitao u jednom danu. Čekajući u redu, odlučih da napišem roman. Napisah opširnu knjigu od  417 strana, prijavih se na anonimni konkurs i konkurisah za prestižnu nagradu.  U jesen, baš negdje u vrijeme svinjokolja, nagradiše me i objaviše moj prvi roman, a moju drugu knjigu po redu. U mojoj kući nasta opšte veselje i radost kojoj nije bilo kraja. Za honorar od 410 konvertibilnih maraka  koje mi je izdavač uredno isplatio, kupismo debelu svinju od 100 kilograma (nije neka težina ali je podebela). Platih je po 4 konvertibilne marke po kilogramu žive vage i ostade mi 10 maraka da platim veterinarski pregled na eventualno prisustvo trihinele.  (nalaz je bio uredan).

old-books-and-roses-05-hd-picture-35850

Te zime smo se omrsili. Imali smi slanine, masti, čvaraka, kobasica, švargle, pršute. Jeli smo po malo, ali domaće i kvalitetno. Sledeće jeseni, baš kada smo jeli poslednje komadiće  debele i pomalo užegle slanine, one koja se ostavlja za kasnije, sjetismo se našeg nagrađenog romana. Neko od djece neveselo promuca žvaćući poslednje parče slanine: „Pojedosmo poslednju stranicu nagrađenog romana.“

„Pojedosmo.“ Složismo se s neveselom činjenicom.

„Dobro bi nam došao još jedan roman, da kupimo i za ovu zimu jednu svinju“, dodade najstariji ženski član moje porodice.

„Piši tata! Piši!“ zagrajaše djeca. „Ne mora biti nagrađen. Bitno je da slanina bude dobra i ukusna.“

Nisam imao snage da im objašnjavam šta zahtijeva jedan roman. Koliko treba da se pročita prije nego se počne pisati? Koliko treba da se piše, briše, ispravlja i glavobolja dok se uokviri i stave crna slova na bijeli papir. Koliko to sve košta? I na kraju, gdje naći izdavača koji će to bar pročitati, a pogotovu gdje naći izdavača koji će to objaviti? To  su pitanja kojima ozbiljan roditelj ne smije zamarati djecu.

U dugom razmišljanju kako doći do novca kojim bih kupio svinju i obezbijedio zimnicu mojoj porodici, sjetih se „Onoga“ čovjeka koji je izuzetno važna i bitna ličnost u novostvorenom društvenom sistemu. Nekada sam ga krio od policije u mojoj maloj podstanarskoj sobi, bio njegov jatak i vjerni čitalac.

Prepoznao me, iako smo obojica postarali i promijenili  se. Saslušao me, iako je bio u velikoj žurbi i trci, u kakvoj samo znaju biti poznati i bogati ljudi. Mučio se dugo sa mojom molbom. Valjao je po ustima, žvakao je i na kraju kada sam mislio da će je ispljunuti otvori usta i reče:

„Dolje ( ne znam zašto je Hercegovina uvijek dolje, zašto nekada nije gore?) moj čovjek, ugledni privrednik, drži farmu svinja. Zamoliću ga da te zaposli. Idi i javi mu se. Ja ću ga zvati.“

Duboko se poklonih i zahvalih  se. Ne toliko što mi je našao mnogo  žaljeni i traženi posao, već što me izliječio i oslobodio teške zavisnosti koja se zove zabluda. Od ostalih zavisnosti kao što su kocka, droga, alkohol čovjek se  dugo i teško liječi, a od zablude  se trenutno izliječi, ako ga u pravom trenutku na pravo mjesto „udariš.“

Moj prvi radni dan bio je uobičajan. Primio me, meni i policiji od ranije poznati, mladi, ugojeni i nabildani gazda. Nakon kratkog upoznavanja (poslovni ljudi nikada nemaju vremena za duže, da ne kažem ljudske, razgovore) poveo me kroz duge štale u čijim boksovima rokću debele, mrševe, male i velike svinje.

„Ovo su ti nerasti, objašnjava mi gazda. Dobro pazi, nemoj da ti provale boks i da mi izjalove suprasne krmače. Ovo su ovdje mlade krmače koje se spremaju za parenje,  brzo nastavlja upoznavanje i kao da želi da se što prije izvuče iz teškog i jedva podnošljivog mirisa amonijaka (što bi prosti svijet rekao smrada), ovdje su prasići,  ovo su oprašene krmače, ovo su suprasne i dalje ćeš vidjeti sam.“

Izvukosmo se na druga vrata i uđosmo u magacin stočne hrane.  Tu zastadosmo da udahnemo malo  vazduha koji je pomiješan sa mirisom koncentrata i amonijaka. Gazda me pogleda i značajno mi saopšti:

„ I ja sam pročitao jednu knjigu.“

„Stvarno?!“ napravih se lud više nego što jesam.  Šta ste pročitali?“

„Pročitao sam… malo se zamisli, od onoga Ćopića Baštu sljezove boja.“

„Svaka čast! Vrlo interesantno. (Ja sam objavio dvije knjige a moj gazda pročitao je jednu. Pa dobro. Niko me nije tjerao da čitam a pogotovo me nije tjerao da pišem. Lična moja stvar)

20120408224504basta_sljezove_boje

„Ali nijesam ništa zapamtio“, priznade gazda, bogati i ugledni građanin. „Znam da se radi o nekom vuku zelene boje. Šta ti misliš je li vuk zelen?“  Znatiželjno me i, čini mi se, iskreno upita.

„Ma, ko će znati vuku kakve je boje? On mijenja dlaku. Ali, ipak mislim da je u osnovi zelen.“

„I ja to isto mislim, a ona učiteljica može mlatiti koliko hoće. Da sam ja bio mjesto Branka nadodao bi ja njoj, pa bi ona upamtila boga svoga!“ Zajapuri se gazda, zavrnu rukave markirane trenerke i jako udari desnom šakom u svoj lijevi dlan.

Ja se prepadoh i nehotice uvukoh glavu u ramena. Gazda, zadovoljan našim razgovorom, povede me do oglasne table na kojoj su vidno istaknuta razna upozorenja. „ZABRANJEN PRISTUP NEZAPOSLENIM LICIMA“, „ZABRANJENO PUŠENJE“, „ ZABRANJEN RAD BEZ HTZ OPREME“ i tako dalje. Mnogo upozorenja, koja trebaju i koja ne trebaju, a koja mu je neki ovdašnji inspektor, njegov prijatelj, izvukao iz pravilnika, napisao i istakao na vidno mjesto.

„Šta misliš za ovo? Ponosno me upita pokazujući na, velikim štampanim slovima ispisanu i besprekorno poređanu zakonsku obavezu.

„Odlično! Ovo je za svaku pohvalu. Sve je po Zakonu i sve je na svom mjestu, samo ti nedostaje još jedno upozorenje.“

„Koje?“ nervozno i ljitito upita. „Ne bacajte biser pred svinje.“

„Kakav biser, sunce ti tvoje?! Da mi se svinje podave!“ Iznenadi se i začudi gazda.

Pošto se malo pribra nastavi naredbodavnim tonom, kako gazdama i priliči:

„Pošto čujem da nešto piskaraš, da ti pravo kažem meni ne trebaju piskarala i da nije za tebe intervenisao Onaj čo’ek ne bi te primio. Prvi ti je zadatak da uzmeš papir i olovku i da napišeš i to upozorenje. Naka bude lijepo i vidno kao i ova.“

Tako moj prvi radni zadatak bi pisanje. Kada sam ujutru došao na posao pogledao sam na oglasnu tablu i vidio da je ispod upozorenja „Ne bacajte biser pred svinje“ dopisano nevještim rukopisom „ niti bilo šta drugo što nije propisano tablicom ishrane“, tako da sam i drugi radni dan, između hranjenja svinja i čišćenja boksova, ponovo pisao cjelovito upozorenje koje je gazda Gospodnjim riječima dodao. Od svih upozorenja ovo mu je najdraže.

„Moraju se svinje zaštititi od razno-raznih neodgovornih posjetilaca. Govorio mi je ozbiljno, sa izvjesnom dozom zahvalnosti što sam uočio ovaj nedostatak. Hoće, bolan, iz oči da ti otme. Namjerno će ti otrovati svinjče. Namjerno će mu baciti šaku bisera. J…. se njemu što ću ja otići na glavu.“

To je bilo poslednje moje pisanje  ( a i čitanje). Lijepo se sa svinjama razgovaram, na vrijeme ih hranim, uredno ih čistim. Gazda me uredno plaća. Milina.

„Guća, guća,  mala! Rućkaj mi rućkaj da mi budeš debela.“

Nekada sam za moje knjige mogao kupiti sve gazdine svinje a danas, između opširne knjige i debele svinje bez razmišljanja bih izabrao svinju. Takva su vremena.

Autor: Boro Grahovac

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *