Obojene fotografije neobičnog objektiva

Zoran Živković, Tumač fotografija, roman, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 2016.

Ako bi fotografije mogle da pričaju, onda bi kazivale mnogo više od zabilježenog trenutka. Ovako uhvaćeni momenat ćuti i pokazuje ono što je očigledno na fotografiji za sve. Ćuti, jer odsustvo riječi predstavlja savršenu artikulaciju. Pričaju boje i bude sjećanja, farbajući ih u šarenolika raspoloženja i emocije, ali samo za one koji razumiju kod boja.

Čovjek u drečavom crvenom džemperu izaziva neka sjećanja zatrpana zaboravom. Možda fotografija može da uhvati zaborav i dozna sjećanje, možda na njoj progovore boje, pa otkriju čitav spektar odbjeglog vremena koje fali.

Zato gospođica Pontje fotografiše. Izgubljeni foto-aparat znači izgubljena sjećanja, odumiranje boja, izgubljenu nadu da dozna ko je gospodin u drečavom crvenom džemperu. Samo neobični objektiv može da povrati izgubljeno,  njegove crno-bijele fotografije  vraćaju  i oživljavaju prošlost. Drečava crvena boja i želja da otkrije ko je zagonetni čovjek, dovodi je do nebičnog aparata. Možda na kraju krajeva nije ni bitno ko je taj gospodin, jer možda baš ta crvena boja oživljava crno-bijele fotografije kafea Bulevar i čovjeka koga je davno izgubila. Jedan zaborav može da oživi druga sjećanja, pa gospođicu Pontje vrati u crno-bijelu fotografiju pored voljene osobe. Zaborav za dragocjeno sjećanje, pa cijena nije velika!

Ako gospođica Pontje ne može da se sjeti čovjeka u jarkom džemperu, gospodin Rigu ne može da se sjeti odakle poznaje gospođicu Pontje, pa tako ona za njega postaje žena sa glomaznom crnom tašnom. Još jednom boje su te kojima se označava zaborav. Zaborav treba spriječiti, gospodin Rigu fotografiše. Ima tu nečeg oksimoronskog. Ljepotu vidi u grobovima i zato ih vizuelno bilježi. Sjećanje ga je pogrešno navodilo, jer je grobove vidio kao obezličene mračne oblike – tamne boje, estetika ružnog i zaborav je sve što ih je činilo. Jedan živući trenutak pod jesenskim bojama žute, zelene i mermer dao je novi život groblju. Godine na nadgrobnim pločama govorile su ne o tome da je neko umro nego, naprotiv, da je živeo. Ako je groblje početak zaboravljanja ljudi, Rigu fotografiše protiv zaborava, onda groblje pravi njemu omaž ispisujući njegovo ime na svakoj grobljanskoj  ploči. Kako on nije zaboravio na groblje tako ni ono ne zaboravlja njega, uramljujući njegovu sliku protiv zaborava, za sjećanje. Ljudi za posebno, neobično osjećanje ljepote imaju nagradu od groblja, jer na kraju svi će jednog dana ostati zauvijek vezani za to mjesto, polako zaboravljeni od drugih, a groblje će se sjećati samo uramljenih fotografija.

Ako ljubav može da živi u prošlosti – onda je to fotografija gospođice Pontje, ako može da živi na groblju – onda su to fotografije gospodina Rigu, ako živi u sadašnjem trenutku sveprisutna – onda je to u objektivu gospođe Prevo. Boje će opet progovoriti, ali samo za gospođu Prevo. Zeleni, trula višnja, oker oreoli. Ako kamera kod ljubavnog para pokazuje istu boju oreola oni odgovaraju jedno drugom, ako ne, nešto fali. Gospođa Prevo ima moć da onda mijenja tuđe živote, da jedna osoba nepoznata nestane u zaboravu, da postane sjećanje drugoj nepoznatoj osobi.  Ali, prvo mora skupiti hrabrosti da pogleda boju njoj najbližeg oreola, onda nepoznate osobe padaju u zaborav i blijedo sjećanje, pred njom stoji mogućnost stvaranja svojih novih sjećanja.

Autorka: Kristina Topić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *