Nekoliko riječi o kulturi

Za K. zvanu Kanopus,
koja nad pustinjom zatreperi
i izgubi se prije no što mi pokaza put

Sve je počelo onda kada je titan Prometej, potomak starog božanskog roda, dugom stabljikom dohvatio raspaljen žar sa sunčanih kola i prenijevši ga na zemlju, među ljude, zapalio lomaču koja je prkosno u inat Olimpu plamtjela.

Prije nego što je Atina podarila duh besmrtnosti ljudskom tijelu, tada samo ilovači okvašenoj riječnom vodom, čovjek nije bio drugo do napola ostvareno biće koje je s posebnim poslanstvom nekuda krenulo, pa se zaustavilo. Zatrebalo mu je vatre, onog bez čega bi bivstvovao kao obična hladna masa, poput obične zvjeri što lovi i riče, luta kao sumanuta sjena što je svoje tijelo izgubila, sa zakrvavljenim beonjačama u očnim dupljama iz kojih samo za plijenom pogledom kidiše, a ne gleda oko sebe onako kako bi Božije stvorenje trebalo da gleda i čistim okom o životu saznaje.

Izgovarajući riječ „kultura“, u meni bude kao da sam, u smiraj napornog dana, pošao na hodočašće suncu što lagano zalazi i svojim visokim čelom donekle proviruje iza visokih bregova. To je nekakva tiha i mila riječ koju ne bih umio da viknem kao što bih ostale riječi mogao glasno govoriti. Imam utisak da me, iz potaje, vreba prijekoran glas službenice u biblioteci, koja reaguje i na najmanji šum, namrštena, prinoseći žustro kažiprst ka svojim usnama. Kažem – hodočašće. Zvuči svečano. Već poizdalje nazirem smjerne glave dostojanstvenika kako u koloni stupaju, potopljeni u vrelini pobožnosti, gdje promiču salijetani dimom iz kadionica. A zar nije svako okretanje kulturi svojevrsno poklonjenje nečemu što je, u poređenju s nama, veliko, nedogledno smrtnim očima? Kultura nas ni ne poziva da je sagledamo tjelesnim očima (koje jednako prolazne i smrtne stvari gledaju) zbog toga što je time nećemo dostići niti razotkriti, nego višim očima, duhovnim, ukoliko uspijemo probuditi usnule duhove naše unutrašnjosti.

Vraćajući se antici, u kojoj se i začesmo kao bića slična božanstvu, a od koje sve više nazadujemo (idući ka „savremenom“, napuštajući „primitivno“) i u žvale ponora silazimo, ponovo nas dočekuje onaj Uranov potomak, učitelj Prometej, što se sa Zevsom zavadio pa ga ovaj za kavkasku stijenu svirepo prikovao. On se zamjerio višim silama jer je imao prava da se za presto otima, ali je najviše propatio zbog sujete Olimpa koji je od ljudi iskao poštovanje ako ovi budu htjeli da ih božanska ruka štiti. Prometej, polubog, stao je u odbranu malog čovjeka. Tada je, u strahotnoj patnji jednoga, kome grdna ptičurina danonoćno kljucaše jetru, začeto ono iskonsko u nama i možemo se radovati što je oslobođeni Prometej, uz pomoć Heraklovu, odmakao daleko od Kavkaza i da nas opet može pohoditi u ovom nevremenu kad posrće razum. No, Prometej se vjerovatno ponova gloži oko vlasti nad univerzumom, zajedno sa grčkim besmrtnicima, te nama nema druge no da sami potražimo granu kojom ćemo plamen zahvatiti i, na ognjištu gdje smo ponikli, upaliti vatru pokraj koje ćemo odlediti do bola promrzle prste.

Kultura je dosezanje skrivenog dijela načete cjeline našeg bića koji nije bio ni vidljiv niti naslućivan kad nas je babica primila na svoje ruke. To parče je ostalo, po davno ustanovljenom pravilu bogova – kivnih na sve koji se drznu da ih u bilo čemu dostignu, neumoljivi kada neko ma i pokuša da napusti sjenu oblaka njihovog gnjeva – duboko zakopano, kao sanduk s blagom. Njega treba potražiti i iskopati, ali ne lopatom i pijukom, već knjigom i valjastom pameću.

Vrlo dobro čovjek zna da mu neće uslijediti patnja dok je sam ne bude prouzrokovao, a ona se odavno začela i izrodiće je nečista utroba, u grču od nemira, ako budemo uništavali i psovali ono što nas je stvorilo, u kamen urezalo, u tvrđavu uzidalo – kultura. Ne silaziti u podrume gdje čami kultura današnjeg čovjeka, koja prije da podsjeća na nevino optužena zatvorenika kojem donosimo malo vode i bajatog hljeba, znači poreći identitet i svo dostignuće generacija koje su uspjele pronaći zagubljeni dio što na duši čeka na otkrivanje i tako izgradile novi sprat na postojećim temeljima. Odreći ćemo se samih sebe ako ubogog zatvorenika od gladi ne izbavimo, kao što je Herakle spasio učitelja našeg, Prometeja. Sipaćemo time otrov u naša bolesna srca, a gusle što su nam prađedovi ostavili bacićemo u oganj, okrutan, bespoštedan… ne u onaj oganj ukraden s Apolonovih božanskih čeza, no onaj koji je pozajmljen iz samog trbuha pakla.

Kultura. Opet nazirem tišinu kao jedinog saputnika (ili sapatnika) ovoj riječi. Bude mi kao što svakom dođe da zaćuti onda kad se svačije galame naslušalo. Čovjek, komad Prometejeve ilovače kojeg je boginja Atina umom obdarila, hoće da se, gonjen i mučen, uspava. Ali neće uzeti u klonule ruke knjigu kako bi se lakše u san zaveo, kao onaj u Domanovićevoj satiri, no će zgrabiti knjigu da bi se razbudio, da bi naučio kako da odagna strah s kojim se svako rodi i kojem se, valjda, na samrtnom odru otme. Nezgodno je što mnogi strah ne priznaju kao prirodu svog postojanja, pa presićeni ovozemaljskim blagovanjima, upoznaju bojazan s kojom živ čovjek ruku pod ruku hoda tek onda kad treba da promijene svijet. Prestravljena duša se od tijela otrgne i nastavi da luta kako bi novo tijelo pronašla, a biva dockan ikuda da se kreće jer je Haron zaveslao po ko zna koji put i prenosi preko Stiksa nečujan krik što nema gdje da se čuje i ožali.

Treba ići za kulturom, njegovati je, kulturu koja je posvuda i čije fragmente treba sastaviti u jedno i na njenim plećima poletjeti. Njena pleća su ona Atlasova što drže nebo i od iskona ga čuvaju da se u bezdan ne sruči. Ne gledati u ravničarskoj rijeci kolotečinu prolaznosti, već ogledalo u kojem čuvamo svoj odraz. Nije to naše lice već portret „an fas“ pokojnog pretka koji je temelj udario i kuće gradio ne da bismo ih mi rušili već da bismo dizali spratove. Baš poput onog mita o Vavilonskoj kuli, o kojem naša Isidora jednom zapisa da je to „mit o čovjeku i jeziku koji se, sve jedan drugom na ramenima, uspinju pod nebesa“. Obožavala je Sekulićeva taj mit, sigurno jedan s najdubljom simbolikom, svagda joj svijetla uspomena bila!

Kultura nisu samo tekovine i tekovine, sačuvane i izgubljene, spasavane i pri bombardovanju zapaljene. Kultura je i razgovor sa vrsnim sabesjednikom, ko glagoljivosti u sebi ima. Možda su to baš oni ljudi iz poznatog predanja koji imaju ono krilo koje, spareno s krilom druge osobe, sklopi duh željan otuđene mu visine, pa se zajedno vinu ka dverima rajskim, dostojanstveno i ponosno, a živo i sa strašću kao u baroknoj skulpturi. Razgovor s njim trenutak je u vremenu, ali je i vječnost, kao i malo radosti – zrno vremena koje se doživi kao sluhom zagrljena, neprolazna i u sjećanje uklesana riječ, koja je rekla više nego silne besjede i ljudska pričanja kroz vijekove. Gledamo neku osobu svakog dana i tek nakon nekoliko godina poznanstva saznamo koliko vrijedi. Takvi nadahnjuju jer su drugačiji, a uvijek se podobro zagledalo u ono što je novo, neviđeno, i pokraj toga što djeluje strano, blisko je i drago kao priča u djetinjstvu slušana. Svagda se u tajne zavirivalo jer one postoje da bismo ih razotkrivali. Tražio se dublji smisao, razlog, prvi impuls, uzrok… Tako su nastajali mitovi, a mitovi nisu praznovjerice, već simboli i snaga misli i mašte.

Istorija je više tragedija nego slava čovjekova, tako u kulturu spada prisjećanje samo na velika gradilišta, a ne na granatiranja prastarih hramova. Značajnija je jedna tužna razvalina ili kamen koji preostade od davnašnje bogomolje, nego velelepan mauzolej cara i vojskovođe koji je satirao spomenike i palio gradove.

Kulturu ne mogu drugačije zamisliti do kao Nojev kovčeg u koji se ukrcalo sve što je vrijedno produženja života, koji se nastavlja čim se nivo vode spusti, nakon četrdesetodnevnih padavina od Božijega gnjeva, i koji treba da doplovi na obronke planine Ararat. No, na našu barku kulture, gdje nema nikog ko bi sa Bogom umio progovoriti, ne slijeće golub što u kljunu s obale donosi maslinovu granu, simbol spasa i mira. Današnji golub mira povukao se u šupljinu kakve prizemljuše da u tišini ispusti pitomu dušu. Treba uvijek željeti mir i samo mir, ali kultura nije drugo do jaka želja da se cijeli svijet pokori.

***

Zapazih nenadano nekakvog pastira gdje na visoravan nagoni stada ovaca, kojima runo u kasno predvečerje svijetli baš kao i zvijezde koje se miču i zvone od neke unutrašnje miline, zvijezde što se nad mojom glavom, jedna po jedna, svečano pale. Pomislih: ili je gore Prometej užegao neke nove plamenove, ili mi bogovi prenose poruku da još mnogo ima do onog časa kad ću u lice da im pogledam… ili se mom, nesanicom mučenom pretku, otkinula suza iz škrtog oka i sad klizi niz izbrazdani mu obraz u vidu komete što promine svodom u vedre noći.

Tako mi jedne večeri, kad je mjesec došao neobično krupan i posebno svijetao, i učini se zemlji preblizu tako da mi se prsa u nastupu plime dizaše, reče jedna tiha inspiracija, naučno obrazlažući veličanstvenu svemirsku pojavu, ali s golemom snagom metafore: „Neke zvijezde su u sadašnjem trenutku nestale, ali i dalje vidimo njihovu svjetlost jer je tek sada doprla do nas, iako one više ne postoje.“ Kao da je to Karlajl izrekao, pišući „o herojima“. Ili da je to prozna verzija onih Isidorinih stihova „Svetle noći su palih heroja nebo“, samo što ove zvijezde vječno klize, pošto zadrhte od kosmičke zime, i svodom crtaju blješteće tragove kao saone ili kočije kakvog nordijskog besmrtnika. Uviđam da je ta njena riječ, koja je zavodila i plijenila, jedini dar koji od neba i zemlje za vas život željeh da primim, a koji je dugo molitvama tražen. I slutim da mi je ona dala izdanke, koji u zemlji, kao nevidljivi korijeni, tihuju. U razgovoru s inspiracijom vidjeh i doživjeh našu selidbu na Plutonove stijene, koračanje po ivici drinske ćuprije, isprovaljivane granice vaseljene… Pričasmo o teleskopu i pločama, o osmijehu ponositog lava, o pijanim noćima, o besprijekornom bljedilu reda njenih zuba… Tako lako podrhtava duša kad se priča o iluzijama. San je preporod tijela, a duša se od zla spasava isključivo opsjenama. Srcu je radost kad ljepotu gleda – priviđenje usred bezdušnog svijeta, koje očarava i smiruje iako lako i brzo iščezava. Sve što preostane nakon razočarenja u tiha nadanja jeste sjećanje na osmijeh i riječ njenu koja se igrala. Inspiraciju prezirem jednako koliko za njom žudim. Mrziti je ne mogu jer se obično mrzi ono što nam čini smetnju i što ne možemo nigda uza se imati, no ona je tu, ne odlazi nikuda, jer kako ljubiti čudo i trajati ako nema tuge koja stoji između dvije radosti kao dramska pauza ravna nenarušivoj tišini? Nadahnuće može stići i otići kad poželi. Svaki odlazak šapuće da će se ona vratiti, te sav smisao stane u iščekivanje te sile koja pokorava, razoružava, žari, daruje djelo, otuđuje mirne noći, u kovitlac pobaca riječi da od njih rečenice sastavljam i ređam, iako zazirem od njih, ne znajući jesu li poklon onostranoga ili prokletstvo Danteovih krugova i da li ću se izgubiti u viru odakle me goni da izvlačim suštinu. Eto šta čini eteričnost ljepote, koja oživljava i sahranjuje onoga ko se njoj stane diviti! Ponavljaju se njeni dolasci, obnavlja se moje budno ushićenje, rađa se napor da ispišem ono što mi ona kazuje, bol kad predosjetim da će me napustiti, uzdanje da će me opet posjetiti. Ona šalje nesan da iscrpi što igda može umorne oči i, kad se javi, za sobom ostavi kolosalnu magiju besmrtnosti. Eto vječnoga, eto kulture!

Herojstvo je čast i zadatak. Heroji su nosioci epoha, ali, ipak, u svakom momentu svako od nas predstavlja dio kulture svog naroda, pokoljenja ili mjesta. Pruži ruku posrnulom na ulici i onda si – čovjek, pruži sve što znaš i možeš cijelom rodu, onda si – heroj.

Kultura je i način razmišljanja, onaj zdravi, koji potvrđuje latinsko ime dvonogom sisaru – homo sapiens. Kultura se ne opipava, iako kamena građevina ili betonska konstrukcija može biti njen manifest, ona se prije doživljava i osjeća. Čovjek ište nešto trajno, što će da ga nadživi i među ljudima ostavi i onda kad pod zemlju ode. Tako je kultura posebno božanstvo. Kao što vjerujući u Boga gajimo nadu u drugi život, pa bilo tog obećavanog života ili ne, mi kroz vjeru u njega živimo.

Kultura uvijek za jedan metar potone kad se neko od knjige štrecne, a u ambis se sruči kad biblioteka stane da gori. Knjige pale oni što se istine plaše, koji bi u mraku da se sakriju kako im se ne bi vidjele oči osušene u bezdanoj praznini, te od ljubomore što nemaju uzvišena pogleda na svijet, onima koji prave svetilišta ljepotama svijeta i ideja, svirepo kopaju oči…

Goran Kovačić pjevaše: „…Blaženu noć su meni iskopali/sa sretnim vidom iz očinjih jama…“

Veliki su oni stradalnici, koji iskrice u pomrčini traže i licem upijaju svjetlost, od mraka ne zazirući čak i kad im je u nevolji grdnoj pod obrvama ostala prazna udubina. Za ideju se bori onda kad se nema šta izgubiti, ništa izuzev života. I stalna borba za pravdu stremljenje je misli ljudske koja gori onda kad pokazuje put, a koja ne može poput bezvrijednog rukopisa da sagori na lomačama libricida, užegnutim od strane izroda civilizacije odjevenih u crne košulje.

***

U smiraj svakog dana, koji nam nije bez razloga dat da ga osjetimo i proživimo (ne smije se zaboravljati da su bogovi pronicljivi, mudri i štedljivi kad je o ljudima riječ, te je svaki poklon od njih bezgranično vrijedan) čovjek bi trebalo obližnjem brijegu da priđe i priupita sama sebe da li se proteklog dana imalo kulturno uzdigao, da li je rastao uporedo s visinom toga brijega, je li se odmakao od podnožja ili i dalje samo pogléda i promišlja da li da zakorači brdu. Ili će se samo spustiti u krevet, izmožden, dostojan pera tragičara, i ugasiti za sobom svjetlo prigušene lampe kao što se ona sunčana lopta spusti i tamu za sobom ostavi, zamaknuvši na nevidljivu stranu zemaljske kugle, daleko od očiju djeteta koje se nebeskom požaru ushićeno divi.

Suština, bit kulture na vrhu je brijega i mnogo mi još nedostaje da pobodem zastavu gore gdje Vasiona stotinama ljeta očekuje da spazi gordog čovjeka. (Da nije to ono brdo u selu nadomak Ilidže gdje su djeca, igrajući se kauboja i Indijanaca, nalazila komadiće rimskih glinenih sudova, čeprkajući oko drveta po vlažnoj zemlji?)

Sunce opet sporo zalazi. Zašto se svake večeri tako dugo koleba? Strašno je to doba kad se odvija borba posljednjih obrisa odlazećeg dana i prvih nasrtaja nastupajuće večeri, kad se ne zna pravo šta će nadvladati jer se iscrpno guraju, jedno od drugoga kradući nebesa. Gube ih i vraćaju, tuku se ali zalaze jedno drugom u pore, bodu se noževima nagoneći krv da lipti, a željni lakih dodira, miluju kožu ranama načetu. Samo se dobro vidi kako jasan topao dan mučki izdiše i krvari dok ga gazi i cijepa i najmanja beznačajna sijenka. Valjda je to vječita čovjekova dilema borbom svjetla i tame oslikana, kad se strahuje nad svojom sudbinom i nad neizvjesnosti šta će na kraju u njemu pobijediti. Kad čovjek sa verande posmatra rumene zore i crvena večernja obzorja, on ne vidi drugo do svoje pobjede i povlačenja, poraze i pirovanja svoje krvi – vrele na početku i na kraju… Od krvi sunčeve nebo se zacrveni kao da se na horizontu, daleko, živi vulkani pale, ograđujući se pred mrakom što nadvladava zauzimajući vidik, nadolazi, diže se i posvuda širi svoje zagasite treplje. Mjesec u daljini čeka da preuzme smjenu, da priđe kao sultan čija je vojska pobola kolje na novoj granici i zove Veličanstvo da osvojene zemlje blagoslovi.

Kultura je nadahnuće pronađeno na groblju i uvijek namještena topla kolijevka, ognjište gdje su zavičajna radost, rana i blagoslovljen hljeb; ona je stremljenje duha, stara gospođa sa pravim leđima, ponuđena ruka i čvrstim crepovima prekrivena kuća, zbirka sjećanja naroda i pojedinca, zaljuljano kolo pored manastira i belegija u ruci preplanula kosca, raskoš misli i srca, umjetnost i žrtva za umjetnost – „atribut života“, kako bi to najbolje kazao uzor radenika na ovome napisu. Od rada na polju kulture ne živi se naročito bezbrižno i srećno, no s kulturom se, kako god, živjeti mora.

Autor: Miljan Kujača (Suština poetike)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *