Na krilima vječnosti

(Sabrana djela Pauna Petronijevića, priredio Milijan Despotović, Izdavačka radionica „Svitak“)

 „Nebo je za zvezde, ptice i za smele…“ – Paun Petronijević

Još od prapočetka čovjeka je fascinirao let i on je pokušavao na razne načine da se vine u te nebeske visine pa da tako uzvišen i uznesen, bez prepreka i ograničenja ide gdje ga misli vode. Ikar je prvi napravio krila i pokušao da se približi pticama, ali nije imao sreće i njegov let je kratko trajao. Ipak, taj pokušaj je ostao budućim kao polazna tačka i oni su vremenom napravili razne koje uspješno krstare kosmosom. Izazov će ih voditi za još dalja letenja i tako će u vremenu koje je pred nama biti sve povezano.

A pjesnik? On ima pjesmu sa kojom leti gdje poželi, čak i više od toga, leti podjednako u prošlo i buduće i to ga čini nedostižnim za sva tehnološka dostignuća. Njegov let je božanstven, pun ljepote i neprolaznosti. Jedan od takvih letača-pjesnika je i Paun Petronijević koji u svom kratkom zemnom boravku svojim letom dostiže beskraj. Veliki broj njegovih pjesama je godinama stajao nepročitan i bio prekriven prašinom zaborava, a onda je tu prašinu svojom vještom rukom obrisao Milijan Despotović i objavio sabrana djela kojima je poezija postala bogatija za jedno iskreno i bolno pjesništvo, a mi nijemi svjedoci krika i leta.

„Ptica je osnovni živi ali ujedno i mitski simbol pevanja, sve je svedeno na odlaženje i povratak, na prolaznost i večnost. Ona se pojavljuje u skoro svakom njegovom rukopisu kroz sintagme razlika u nesvodivom smislu života. Ona nigde nije tačka, i nema konačno stanište, pesnik samo zna gde je obično…“ kaže u pogovoru knjige „Istrgnuti klas“ Milijan Despotović.

Zalupaše zvekiri na vratima srpske poezije i otvoriše ih širom pjesme jasne i glasne, melodične i refleksne, lirične i dinamične, onoga koji posta princ tame u kojoj vlada bez straha i ogorčenosti čineći je svjetlijom i manje bolnom, postajući tako i princ svjetlosti, a samim tim i svega vidljivog i nevidljivog.

Boja neba – bila plava. Sunce toplo. Sve divota…
Ja veseo u slobodi.
Oh, lepota!…
Sa mnom ptica jedna brodi.
Od života.
Po veseloj brzoj vodi.

Njegov pješčanik je curio suviše brzo, pa je on davne 1962. godine odletio na krilima vječnosti u carstvo nebesko ne rekavši ono što je htio i mogao. Ono što je rekao i sad je aktuelno i njegovu ljepotu ne umanjuje taj vremenski razmak, već naprotiv, budi veće interesovanje čitalaca koji se u pjesnikovoj duši pronalazi. Njegove riječi na prvi pogled sa jednostavnošću saopštavaju misli, ali sa iščitavanjem shvatamo da je ta jednostavnost jedna duboko umna poezija surove stvarnosti i leta.

Sve što slikam – slikam bez rama
Svako pismo šaljem bez koverta
I pesme ne koračim u knjige.
Dan nikad ne obeležavam jutrom
I ne završavam ga večerom.
Kažem samo: ovo je dan.
Dan bez početka i kraja.
I tako bez okvira.
I tako bez rama.
Bez okova...

Paun Petronijević je rano, još kao mladi ptić, otkrio u svom rodnom kraju „Malu Pticu“ kojoj pokloni vid, poj, san, let. „Let joj očima pijem“ i u cijelom njegovom pjesništvu taj let dominira bilo da se vraća u sjećanja ili da krene u snivanja. Let je simbol nade, čežnje, slobode, ljubavi. Let je ono što ga umornog i posrnulog podiže i snaži, vodeći ga naprijed gdje mu razgrće paučinu sa mrkle noći neprebola i pokazuje novo, bijelo svitanje. Let je ona plovidba lađom koju kovitlaju valovi nemira i bacaju je na stijene nerazuma dok tamni vir zjapi i zove, a vjetrovi nade pomažu brođenju sa podrenim jedrima. Let je talasanje zelenih žita, mjesečina u šljivacima, otežali grozdovi u vinogradu, šimljenje topla sa čijih grana slavuji pjevaju najljepše pjesme. Let su svi oni srećni dani koji svojim osmjehom blažiše preduge noći pretvarajući sve nemoguće u moguće.

„Paun Petronijević i Mala Ptica“, rad akademskog slikara Momčila Nikolića

Vlasi kose sam vezivao za oblake brzonoge
Samo da bih što pre preleto prostor nemogućeg.

Leteći sa svojim snovima često je morao da se zaustavi u bijelim čekaonicama bola i tako suočen sa onim „poslije“ hrabro je taj trenutak zavaravao i odgađao vraćajući se svojim snovima koje snivaše širom otvorenih oči. Njegova borba trajaše dugo i u svom tom vojevanju on se kroz stihove oslobađao svih okova koji zarobe misli bojeći ih u sivilo, svih slutnji nalik crnim vranama koje kljucaju po vjerovanjima, svih dilema koje zagospodare osuđenika bez krivice čekajući da ga okrutni vjetrovi nezrelog i mladog otkinu sa njegovog drveta života.

Iščupaću srce ko trulu jabuku što se klati
Njega jedinog što mogu, njega jedinog što boli.

Leteći od bivšeg do budućeg on je prelijetao ono između, ono „sad“ u kome je bitisao sa zarivenim nožem koji zasijeca sve dublje ne pružajući utjehu. Leteći sa svojim pjesmama on je dostigao nebeske visine i tamo pronašao dno neba, a samim tim i sopstveno dno, pomilovao oblake, namignuo zvijezdama i odjezdio dalje. Otkrio je dubinu patnje, danjinu horizonta i širinu duše. Njegovi žuđeni pogledi stigoše svugdje gdje se misli uputiše.U svojoj osami koju je volio, predavao se vječitom traganju.

Tražim te tražim iznad voda
Nemirno letim iznad trava
Tražim te tražim prostranstvom svoda

Let je i ljubav doživljena ili snivana, ona koja je ostvarena ili koja odlazi, ona koja se sluti ili ne uzvraća. Mladalački, strasno davao je sebe ne tražeći ništa za uzvrat već zadovoljan onim što što dobije spremno čeka poraz.

Raspinjem se između dva neba, vrela ko buna
I zanesen strašću gorim u žudnji opijenoj,
Odavno sam zaboravio na pravac svoga čuna
Koji blesavo juri NJENOJ…

U velikom broju pjesama ljubav je ta koja pokreće lavinu čežnji i uzdaha, koja olujom bola šiba po ranjenom srcu i koja se nada a on nikako da zdere čežnju sa vrelih dlanova čekanja.Spontano i tanano priznaje da je letio i sa tim krilima.

Voleo sa. Ne poričem – san je bila
Kroz te dane, kroz te noći
Nosila me neka sila
Ljubav grizla u samoći.
Voleo sam…

Paun Petronijević spada u red onih ukletih pjesnika koji tek što steče krila osta bez njih (kako ga obično drugi opisuju) što je nekako surovo jer on je blagosloven. Stoički je nosio teško breme na svojim nejakim plećima, žurno i grozničavo izlivajući se u pjesme koje su njemu bile religija. Naposletku, let je život koji i slomljenih krila mora da se leti do poslednjeg uzdaha. I taj vazduh koji stradalnik žuđeno udiše između bolnih jauka.

Kada bih zagrlio nebo i video sebe među zvezdama
Pomislio bih da sam meteor u danju umiranja…

„Nije shvatio niko mene. Nisam ni ja shvatio nikog…“ obraća se ovim riječima kada ga u bolnom času prekrije očajanje svojim ogrtačem koji on već sledećeg trenutka odbaci i zapjeva pun očekivanja.On je odlično razumio svijet oko sebe, ljudsku hrabrost i slabost, nadu i haos, početak i kraj. Osluškivao je damare prirode i naslikao je najljepšim bojama u pjesmama. Njegova poezija ostavlja dubok trag u srcu čitaoca, pozivajući ga da vrisne glasom razumijevanja, što učiniše mnogi mudri glasovi u svojim tekstovima i pjesmama koje su odgovor na Paunovu poeziju. Reflektujući kroz poeziju svoju dušu on pjeva:

Izdajem oglas: malo prostora za moju dušu:
Nisam isuviše crn ni isuviše beo,
Duša mi je čista kao jutro pred danom
Nikada nisam porastao da bih postao zreo,
Pa sam lutao večito za pticom i za stanom.
Izdajem oglas: malo prostora za moju dušu.

Vjerujući da me Paun posmatra sa „Sedmog neba“ i ja pokušah kroz ove moje riječi da mu pošaljem poruku razumijevanja:

Oglas za dušu i ja dajem jedan,
Malo prostora za nju mi treba
Bistroga potoka poljubac ledan
U oku treptaj plavoga neba….

Čežnjivo je pjevao o gnijezdu koje nije mogao sviti, a tu čežnju ispuniše njegove pjesme koje se nastaniše u duši čitalaca i tu će ostati. Kada pjesnik sa svojim pjesmama natpjeva smrt i učini je običnom i očekivanom onda on postaje besmrtan i na tim krilima leti što je učinio i Paun u svojoj poeziji.

Letiš Paune, letiš!

Autorka: Branka Vojinović Jegdić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *