Gotička katedrala

Po svjedočenju Ljuba Nenadovića, Crnogorac iz pratnje Vladike Rada, serdar Andrija, stupajući u Crkvu svetog Petra u Rimu, prekrstivši se, rekao je ovo: „Prosti mi, majko, crkvo moja na Cetinju, ne ulazim da se poklonim, nego da se nagledam!“ Ja se ovim napisom ipak poklanjam, ne određenoj vjeri ili kanonima, već umjetnosti, u ovom slučaju arhitektonskoj, koja nije ovjekovječena i opisana nikakvim teško razumljivim pismom (a koja traje kao jezik kojem značenja valja tumačiti), niti ima granica preko kojih kogod nadahnut ne bi mogao, gladan znanja i savršenstva, da pređe. Simbolika je jedini govor iz kojeg se mogu barem neki razlozi i šaputanja iskonskog naslutiti jer se sudbinske stvari i pojave javljaju jedino kroz blago naziruće ili skrivene znakove, ne odajući pravi lik. Sve je u posebnim predstavama koje proizađu iz svijesti pojedinca. Spoljnji svijet je niz različitosti ljudskih impresija. Kao što ne postoji jedinka tjelesno identična drugoj, tako niko, od mnoštva ljudi što je dosad živjelo, ne vidje isto ono što je njegov sunarodnik, pa i rođeni brat, zagledajući jednu stvar, opazio.

***

Velika je moć katedrale jednako kao i uticaj onoga ko u njoj stoluje i iz nje upravlja. Prelat gospodari ljudima, a katedrala vremenima. Gotička katedrala izbija iz sredine gdje je nikla i, uz masivnu konstrukciju kamenu, štrči i stremi u visine. Zato je ona znamen jedinstven u arhitekturi. Katedrale su ljepotice gotičkog stila, najvrednije njegove predstavnice, kombinovane i srasle sa vajarskim djelima koja predstaviše tolike svece i kraljeve zastrašene zaboravom što i monarhe guta kao i ponizne sluge njihove. Građene po tri vijeka, dakle, završavane rukama devetog koljena od prvih nacrta i od kopanja temelja, mnogim požarima za nemirnih epoha uništavane, pa obnavljane u boljem, raskošnijem ruhu – kao biljka čiji korijen u zemlji ostane i kad je kakva napast iščupa, pa se stabljika, čudom ili moranjem prirode, ni iz čega nanovo izvije.

Pogled na Baziliku sa reke Tiber, izvor: Vikipedija

U gotici skulptura doživi preporod. Ljudi i životinje samo što se ne projave iz kamena koji im ne otuđuje život, već im ga udahnjuje, ne drži ih zarobljene, već ih oslobađa. Negdašnje obnažene antičke junake i bogove zamijenili su sveci turobna pogleda i zaklopljenih knjiga u rukama. Njihovo oko se ne vrpolji u duplji da bi štogod od ovozemaljskih pojava sagledalo (šta to na zemlji ima od čega ih raskošnije i ljepše na onom svijetu nije dočekalo?), ali svakako nisu oni tu posađeni da bi odozgo motrili grad, već da bi se iz podnožja građevine u njih gledalo, da bi vjerujuće od njih jeza podilazila, da bi im se divilo dok u sopstvenoj sijenci prolazni ljudi stoje, zaklonjeni ispupčenjima bogomolje.

Uopšte, svaka bogomolja što velelepnija izgleda, jačim je dokazom kako se zadužbinar, projektant, pa i sȃm narod koji je u njenoj gradnji učestvovao, nastojao Bogu približiti, fizički – pošto podiza visoke tornjeve, zida zvonike da zvonima nadglasa i molitvu što u svodovima odjekuje i pobožnu tišinu, koja se sa mrakom srednjeg vijeka stapa, kako bi ga nebesa bolje čula – i osjećajem, kroz čula, kad zaroni u beskonačnost koju otvara i pred vijernika uvodi nesrazmjera silne konstrukcije. Pitamo se da li je čovjek takvu jednu stijenu među zgradama podizao da dokaže kako mu je tvrda vjera, kako je katoličanstvo jako i neoborivo kao tvrđava čiji zid je debljinom i jačinom ravan podupiračima katedrale ili je sve to izraslo iz straha – koji ne izostaje ni u životu, niti u umjetnosti – jer se Boga utoliko više plašio ili zato što je Boga neopisivo volio i oštrim vrhom što nadvisuje krov crkveni parao oblake i nebo, ne kao neko ko se gordi, uzdižući pred Bogom čelo, već kao neko ko sebi krči mučenički put hrišćanske duše i neprestano pogleda čime bi dveri onostranoga otključao.

Silni ti zidovi i kontrafori podižu se, kao iz zemlje, i sklapaju u bogomolju na kojoj na pročelju cvjeta velika, od korijena otrgnuta, a neuvela ruža. Ona iz daljine i spolja gledana, sa mrežom koja staklo drži objedinjeno, djeluje beživotno, a kad joj se približi opaža se raznolikost boja, svečanih i toplih, i čini se da je po jedna boja i latica svakog igda uvelog cvijeta stala baš u tu raznobojnu rozetu, simbolički, zapadu okrenutoj, odakle sunce ističe posljednju nesputanu volju, kojom mu je i sav zadatak skopčan, da nadvlada tamu i zasvagda je pokori. Svijet je oduvijek pripadao onima koji su uspjeli da ga pokore, više no onima koji su u njemu tražili i na vidjelo iznosili ljepotu i istinu. Pri proboju sunčevih zraka boje ožive i nad glavom se oformi svijet pokreta i oku mile igre šarenog staklenog cvijeta uvezanog olovnim trakama. I opet simbol – dok ima sunca, to jest vjere, ima topline i blagoslova, obojenosti i vedrine, te svake sreće u vaseljeni. Kad mrak padne, kad se prorijede hodočasnici u gotičkoj crkvi, sablasna noć se oslobodi lanaca u ćoškovima gdje ju je dan satjerao i vlada, ponavljajući vječitu smjenu prestola, dok se zora ne zabjelasa. Rano otišli Božidar Knežević reče da je nauka svjetlost sa malo toplote, a religija da je toplota sa malo svjetlosti. Rozeta je i toplota i svjetlost – cvijet koji sjajem kupa, svjetlost koja miriše.

Postoji i jedan detalj, premda za neke jedinstvena odlika ovih srednjovjekovnih zdanja, nipošto uzgred spomenut kad je riječ o ovoj temi, koji uliva strah i dovodi u čuđenje neupućenog otkuda đavoli izvajani na crkvi gdje oko dvije hiljade svetačkih figura stoji, uz njih i dva naša praroditelja, Adam i Eva, pa David i Solomon…

O gargojlima je riječ – rezbarena ili ručno izrađena jeziva kamena bića koja se ne pomiču, ali su u položaju koji nagovještava želju za pokretom. Pojava njihova veoma draži opnu, iako uho ne čuje ništa, jer se stiče osjećaj, makar i fotografiju gledajući, da će se prolomiti neprirodan avetinjski krik, da će se osloboditi bolesni vrisak i zauvijek nam otuđiti čulo sluha. A možda je sva muka ukočene statue u tome što ne može da raspusti jauk, lakše biva kad se od bola vrišti? Najveća je tuga ona koja nije isplakana, najveći udes onaj što nije izjadan, najveći pad pred iskušenjem onaj za koji grešnik nema snage priznati ga kao gorku ispovijest. Prikaz je to u kamenu zarobljene duše kojoj nisu neki grijesi oprošteni, pa vječito ukleta i od izgleda svog preneražena bdije nad svima kao upozorenje kakva nedaća čeka one što se ne pokaju ili kakva će užasna stvorenja preuzeti nad čovjekom vlast ako se ovaj ne pokori sili Katoličke crkve.

Ivo Andrić je negdje istakao da je katoličanstvo prokletstvo za države i narode. (Premda, navodi Skerlić, u etimološkom smislu riječi, „katoličanstvo“ predstavlja opštu harmoniju svih ljudskih savesti i aspiracija, veliku duhovnu zajednicu roda ljudskog…) Onda su ovi gargojli manifest tog prokletstva – otvorena usta koja glasa ne puštaju, spasa traže, a ne nalaze ga. Srasli sa postoljem, ne mogu poletjeti da ga potraže, a zbog neotklonjive ružnoće njihovog izgleda sve što je živo od njih se sklanja. Jedna je njihova namjena, kažu neki, da rastjeruju demone i nečiste sile od biskupovog prestola. Mnogo ih je postavljeno gore i svakoj figuri je patnja sopstvene duše dovoljna, zato nasrtljiva zla nepokornih sila od sebe tjeraju, a svejedno njihovi nemili darovi ne bi imali gdje zauzeti mjesta jer je sve gorčinom preplavljeno. Pošto legendama sunce nikad ne zalazi, što je veoma dobro i utješno, jedno tumačenje veli da je plamen s lomače na kojoj stradaše Jovanka Orleanka, probudio gargojle, te su oni, u znak pobune protiv spaljivanja nedužne djevice, silan narod pariski pobili… Objektivnost naučenjaka i arhitekata ipak navodi najrazumnije objašnjenje – gargojli su tu da služe kao odvod za kišnicu. Obrazloženje je hladno, ali sužava teren za polemisanje šta može istinom biti. No, nagađati je uvijek zanimljivo, kao i produžavati nedorečenosti, koje razgrću stari žar i potpaljuju nova traganja, pa zadirala ona u zablude ili vodila ka rješenju ukrštenih riječi.

Ne kaže se bez razloga da svodovi katedralni izazivaju vrtoglavicu pošto gotička arhitektura naginje ka monumentalnosti, idenju u visinu i širinu, kao Notr Dam na primjer – visoka trideset pet metara, široka skoro pedeset, duga sto trideset – ravna kakvom velikom plovilu u srcu Pariza usidrenom, brodu koji se nasukao na adu koju rijeka Sena grli, a sa koje se od posljednje plovidbe nije pomakao. Koliko god zvučalo dekadentno, ta tvrđava jedne vjere, koja je osjećaj, uz to produhovljenosti, ali i slabašnim lučem rasvjetljavane tame, postojaniji je simbol od modernih građevina, ne zato što je starija, niti što joj je Igo u opusu svojih djela mjesto odredio, nego zato što je to otvorena knjiga, koju ni kiša ni snjegovi ne okvasiše, niti dimovi osmudiše, a iz koje došljak iz bilo koje pokrajine niza zemalja pronađe i pročita sve što mu oko, svagda žedno novih spoznaja, ište i kroti i što kao da jezikom maternjim prima tu gdje je latinski bio i ostao nezamjenjiv.

Ako je vjera u srednjem vijeku bila mračnjaštvo i ako su redovnici, stupajući u koloni jedan za drugim, lica pokrivenih kapuljačama, opkoljavanih rasplinjenim kolutovima dima iz kadionice, gazili po revolucionarnim idejama u nevremenu za slobodnu misao i ako su, paleći svijeću, gasili po jednu iskru nesputanosti uma čovjekovog, kako god, dugujemo žrtvi i potpunoj predanosti vjerujućih neimara na toj, ipak, ozarenosti, koja je umjetnost nakon propasti Rimskog carstva istačkala stožerima obožavane svetinje, bedema hrišćanstva na zapadu.

Na primjeru ovog arhitektonskog blaga vidi se da je čovjek još u ta doba zaptivenosti slobodarskog i svedenosti na jedan „via et veritas“ isplivao iz živog blata i nozdrvama dokačio pročišćena zraka, jer na toj crkvenoj građevini ima toliko otvorenosti životu i bojama prkosnim u istoriji zavedenom „mračnom dobu“ (ne zaboravimo da je, poslije Hrista, najduža epoha prošlosti ljudske baš tako nazivana), toliko naznaka prirode, kao nagovještaj renesanse. Tako se razotkrila stvaralačka moć, nesputana dolaskom varvara, i čovjekova vječita žudnja za lijepim i neuništivim. Pariska katedrala, istorijom živo obojena, zamalo da iščezne kao i epoha u kojoj je procvjetala i koju je nadživjela vjerom i kamenom. Zanos revolucije iz 1871. nagnao je poletne revolucionare francuske da užegnu plamen u sveto zdanje i zapale Bogorodičinu crkvu na pariskom ostrvcu. Zalaganje Viktora Igoa ju je od planiranog skrnavljenja spasilo, a vi pokušajte zamisliti „grad svjetlosti“ bez rozete kroz koju svjetlost obasjava molitvišta. Ivo Andrić („i sam jedna katedrala“) u jednom pismu navede da sa svakom starom ženom umre po jedan stih i da sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija, upozoravajući koliki gubitak nastaje kada se zanemaruju generacijska iskustva, kad se ne obraća pažnja na to šta ljudi trpe i govore, rad čega zapjevaju i s kakve boli zakukaju, šta izgovore, a šta prećute, kako je tragično kad među živima ne ostane i ne opstane priča o nečijem dovršenom životu, koji sa smrću bude upravo – dovršen, a kroz prepričavanja pokoljenja bio bi vječno ponavljan i provaliji zaborava stran. Književnost je pravi primjer za to, svjedok borbe, vođa u istrajavanju, ona sabira istinu o ljudskom životu, sadašnjem i bivšem, jer prošlost je sadašnjost koja je odigrana, a sadašnjost je tup odjek ili lelek prošlosti koja u sadašnjost urasta, katkad kao u meso nokat. Da je Notr Dam planula, lako i brzo da je sagorjela poput vijekovima paljenih voštanica u njoj, sa njom bi izgorjelo i sjećanje na jedno doba, spomenik prijašnjeg stremljenja koje je davno splasnulo, pa i vrijedan detalj za istoriju umjetnosti – građevina koja je nasljednica antičkog, iako su oni koji u njoj misu služiše svim silama upinjali snage da pagansko i otpadničko od Crkve, rad Crkve, odagnaju.

U oba svjetska rata bjehu ranjavane, spomenimo onu u Remsu, ali je uzvišenost neuništive zgrade nadjačala nasrtaje fašista. Čerčil svjedoči: „Pet puta u toku sto godina – 1814, 1915, 1870, 1914. i 1918 – tornjevi katedrale Notr Dam gledali su bljesak pruskih topova i slušali grmljavinu njihove kanonade.“ U bašti Ke d’Orseja, za praskozorja druge svjetske kataklizme, plamtjele su nove lomače, u njima se skupljala i u srećnom nestajanju pri posljednjim udisajima rasparčane nezavisnosti uskoro okupirane zemlje gorjela iz kolica istresana arhiva počivše Treće republike. Francuz je branio i sačuvao svetinju nacionalnu, odnosno samoga sebe, teškim vrećama, kao da posljednji bunker u svom otporu diže, ograđujući zidine koje se tresoše od bombardovanja. Sve je drhtalo, osim vjere. Obrušilo se sve što je nejako i suvišno, spao je talog proteklih stoljeća zajedno sa maskom što je čovjekovo lice skrivala i katedrala ne vjerovaše da ju je ljudska ruka mogla graditi, a nakon toga bezobzirno rušiti. Rozeta je i u sumornom danu bez zdrave svjetlosti sijala snažnije no ikad prije iako se plamen ljudskosti oko katedrale ugasio bio.

Autor: Miljan Kujača

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *