Derviš i smrt: knjiga o traženju sreće

Najljepše je što ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. Čovjek dobija kad daje.

Selimović je tokom svog života tragao za srećom, kao i svi ljudi, ali je jedan od onih koji nisu odustajali od tog puta. Sreću je pronašao u voljenoj ženi Darki, kojoj je napisao najljepšu posvetu u svojoj knjizi Derviš i smrt.  Prije Darke, Selimović je bio oženjen, te suprugu Desu Đorđić napušta onog trenutka kada sreću i sličnost prepozna u Darki. Međutim, tadašnji komunistički sistem i partija suprostavljaju se ovom Selimovićevom postupku. Darka biva predstavljena kao brakolomnica, buržujka, nemoralna žena koja ruši porodicu. Međutim, Selimović nije od onih koji se odriču sreće, ne odustaje i bori se za Darku. S Darkom je ostao do kraja svog života, koji je bio ispunjen mnogim nedaćama i nevoljama. Selimović postaje čovjek odbačen od društva. Sarajevo ga odbacuje, ali ga Beograd prihvata. I zaista, nikada ne treba odustajati od svoje sreće, jer nisu važna pravila sistema ni uticaj društva, važno je pratiti svoja osjećanja. Darka je Selimovića svojom ljubavlju čeličila i branila. Bila je osoba koja je svojom ljubavlju Selimovića činila boljim čovjekom.

Meša Selimović i Darka

Knjiga ‚‚Derviš i smrt” daje nam uvid u politički režim vremena u kojem je pisac živio, vremena koje je sputavalo kreativnost, pisanje, izražavanje vlastitih misli. Radnja je smještena u daleku prošlost Sarajeva. Pisac radnju vezuje za glavnog junaka derviša Ahmeda Nurudina. Nurudinova pobuna je pobuna jednog intelektualca, čovjeka koji piše. Shvatamo da je pisanje pobuna, a kreativnost grijeh. Tako su shvatani intelektualci u vrijeme kada Selimović stvara.

Čuvajte veze rodbinske. Nisam ih sačuvao, sine majke moje. Nisam imao snage da od tebe i od sebe nesreću otklonim.

Selimovićeva životna tuga, koju prepoznajemo u njegovom romanu, tuga je za tragično nastradalim bratom. Selimovićev brat stradao je kao žrtva komunističkog sistema i partije. Treći Selimovićev brat bio je prtizanski komandant i moćna figura u vojnoj hijerarhiji, ali ništa nije učinio da spriječi tragediju. Selimović nikad nije oprostio partiji bratovljevo ubistvo, ali ni trećem bratu ravnodušnost. Za bratovim grobom nikada nije prestao da traga. Ostalo je nepoznato gdje je sahranjen, što je tada bila kazna za najveće zlikovce, a bio je nevin. Selimoviću je tajno dostavljena cedulja na kojoj je pisalo: Brate, nisam kriv.

‚‚Derviš i smrt” sažima sve Selimovićeve tuge i stradanja. Govori nam o prijateljstvu i izdaji, ljubavi i iskušenjima, osveti i grijehu. Prikazuje da u životu ništa nije sigurno i trajno, pa ni ono u šta smo se zaklinjali.

Vrlo često u životu čovjek traga za srećom, ali tamo gdje očekuje razum on nalazi silu, tamo gdje traži mir i očekuje prijateljstvo, on nalazi nemir i mržnju. Tamo gdje misli da će pronaći Boga, pronalazi bogohulnike i licemjere. Na mjestima gdje se dijeli pravda, čovjek vidi da najmanje pravde ima. Roman ‚‚Derviš i smrt” prikazuje šta se dešava sa čovjekom koji se u jednom trenutku svog života susretne sa stvarnošću. Pola svog života taj čovjek je proveo u svom svijetu, okrenut vjeri i jednostavnom poimanju svijeta koji mu je izgledao crno bijel. Jednog trenutka se budi iz tog svijeta i ne može da ga prihvati. Ne prihvata surovi svijet u kojem stradaju nevini ljudi, svijet u kojem nemaš pravo glasa. Tada počinje njegova pobuna.

Pozivam za svjedoka mastionicu, i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu
sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad kad najedra i zoru kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak
svega - da je svaki čovjek na gubitku. 

Ono što se posebno uočava je melanholočna poruka da je svaki čovjek na gubitku. Često se ove riječi pripisuju Kuranu. Međutim, stilizacija i misaona poenta tih riječi je Selimovićeva.

Nephodno je objasniti razliku ovih Selimovićevih riječi i riječi iz Kurana. Osnovna razlika je u tome što sa stanovišta Kurana vjernik nikad nije na gubitku. Selimovićeve uvodne riječi nama ne ostavljaju ni nadu ni perspektivu, za razliku od riječi u vjerskim knjigama. Nema svete knjige u kojoj bi se tako otvoreno govorilo o neutješnosti i bezizglednosti čovjekovog postojanja, kao što se govori u uvodnim stihovima ovog romana. Kuran je Selimoviću inspiracija za jedan oblik starinskog kazivanja.

Selimović nam stavlja do znanja da je poruka njegovog romana suprotna ne samo duhu Kurana, nego i duhu svih optimističnih i pedagoških spisa, bez obzira na to imaju li naglašeno vjersko obilježje. Ove riječi su važne i na kompozicionom planu, jer roman počinje i završava jednom istom porukom da je svaki čovjek na gubitku.  Time pisac stavlja do znanja da su ti stihovi sa početka romana u vezi sa skrivenim smislom njegove knjige. Taj smisao je tragičan. Svaki čovjek u životu traži jednu tačku koja će mu biti čvrst oslonac u nesreći, ali i u sreći. Neko taj oslonac pronalazi u porodici, neko u prijateljstvu, neko u ljubavi. U romanu nam pisac kroz glavnog junaka prikazuje da su sva ta uporišta koja čovjek sebi stvara nesigurna. Mi uočavamo šta se dešava sa čovjekom koji je sva svoja uporišta izgubio. Taj čovjek je Ahmed Nurudin. Ahmed Nurudin je derviš mevlevijskog reda. To nije slučajno. Mevlevijski red je najstroži i najčistiji vjerski red. Nurudinovo pripadništvo ovom derviškom redu je tačka oslonca koja je Nurudinu obezbjeđivala psihičko uporište, bez koga se u životu ne može. Ahmed Nurudin je jedan od onih koji oslonac pronalaze u vjeri.

Tragedija Ahmeda Nurudina počinje onog trenutka kada se njegov oslonac koji mu pruža mir i snagu poljulja. U teškim vremenima, koje nam Selimović prikazuje u romanu, derviški red nije zaštita Nurudinu. Ahmed Nurudin je branilac vjere, koji shvata da Kuran ne određuje sve odnose među ljudima, te da nije svjetlo u tami. On shvata da je složenost i zapletenost čovjekovog života u tome što ima više pravih puteva i što nema te knjige koja će nam pomoći da se u životu snađemo i pravilno izaberemo put kojim treba da krenemo. Ta spoznaja se kosi sa Nurudinovim vjerovanjem da je Kuran knjiga koja čovjeku pokazuje pravi put. Do tog saznanja junak dolazi nakon tragične sudbine njegovog brata.

Na primjeru svog brata Ahmed Nurudin shvata da pravda može da bude surova i nehumana. U tom smislu od velikog značaja je lik Hasana. Hasan je potpuna suprotnost dervišu, ali i njegov najbolji prijatelj. U Hasanu derviš pronalazi svoju novu tačku oslonca. Za Hasana je čovjek uvijek izvan pravila. Ahmed Nurudin je noćna mudrost, mudrost velikih iskušenja i gubitaka. Hasan je dnevna mudrost, koju odlikuje vedrina.

Meša Selimović

Hasan se suprotstavlja derviškom mišljenju da su vjera i pravda važnije od čovjeka. Na primjeru Nurudinovog brata Haruna, Hasan prikazuje ograničenost i nedovoljnost etičkog stanovištva. Svoje mišljenje potkrepljuje primjerom žene koja vara muža, a muž za to ne zna. Zahvaljujući tome što muž ne zna, oni žive srećno. Da se mužu otkrije ženina nevjera, desila bi se nesreća. Tako gledano shvatamo da svijet nije crn ili bijel. Stvari se moraju sagledavati mimo pravila koja nam zadaje društvo, sistem, etika ili moral. Derviš dolazi do saznanja da pravednost i moralnost nisu jedine vrijednosti. Tragedija čovjekovog postojanja je u tome što biti pravedan često znači biti nehuman. Da bi se ostvarila humanost morala bi se poreći pravednost i obrnuto.

Prljave ruke

Čitajući roman posmatramo šta se dešava kada čovjek odluči da neprijateljima uzvrati osvetom. Kroz junakove postupke dolazimo do saznanja da se pravda može ostvariti samo nepravednim putem. Nurudin se sveti neprijateljima koji su mu ubili brata, ali tek onda kada se koristi sredstvima koje pravda ne dozvoljava. Onaj ko želi da ostvari pravdu mora biti ne samo nehuman, nego i nepravedan. To shvata Nurudin, čovjek koji je izgubio tlo pod nogama, čovjek koji je izgubio vjeru u sve u šta je čvrsto vjerovao.  Stanje Ahmeda Nurudina je stanje potpunog bezizlaza.

Da li su dobra djela dovoljna da ljude vežemo za sebe?

Odnosom glavnog junaka i mladog Mula Jusufa, shvatamo da dobra djela nisu dovoljna da čovjek bude dobrotom vezan za nas. Mula Jusuf se zbog Nurudinove dobre volje i humanosti, osjeća njegovim dužnikom. Budući da ne može da se oduži Nurudinu on počinje da ga mrzi. Stari antički pisci su govorili da nas dobročinstvo, koje ne možemo da uzvratimo može dovesti do toga da počnemo mrziti svoje dobročinitelje. Mula Jusuf je taj koji izdaje Haruna, brata Nurudinovog. On je taj koji nanosi bol svom dobrotvoru, taj je koji izaziva tragično stradanje nevinog čovjeka. Nurudin shvativši to pretvara se od blagog i pravednog u proračunatog i hladnog čovjeka.

Da li strah i pritisak vezuju čovjeka za čovjeka?

Kada ljubav i prijateljstvo nisu dovoljni da vežu ljude, onda će to učiniti strah i pritisak, ali ne trajno.  Mula Jusuf postaje poslušno oruđe šejha Nurudina. Strah je jači od ljubavi i jače vezuje ljude, ali ni strah nije dovoljan da bismo se na njega oslonili. Pa Mula Jusuf izdaje po drugi put.

Da li je vlast čvrst oslonac?

Ako Nurudin hoće da zadrži vlast koju je stekao, on mora da se odrekne prijatelja. Mora da izda jedinog pravog prijatelja, onog koji ga je činio boljim čovjekom, koji mu je bio svjetlo u tami. Sigurnost i sreća ukazali su se Nurudinu na kraju njegovog života u obliku vlasti i prijateljstva. Ali ni oni nisu bili njegov sigurni oslonac. Ahmed Nurudin se odlučuje na izdaju i tada gubi. Tog trenutka se izjednačava sa Mula Jusufom, koji ga nakon toga gleda drugim očima, očima koje više nisu pune straha. Mula Jusuf je taj koji uništava derviša spasivši njegovog prijatelja Hasana. Nurudin shvata da nam ništa ne može pružiti trajno utočište na ovom svijetu, ni mržnja, ni ljubav, ni vlast, ni pripadništvo ljudima. Prije ili kasnije čovjek ostaje sam i mora se suočiti sa gorkom istinom da je na gubitku.

Braneći svog brata Haruna, Nurudin brani svoje posljednje uvjerenje. Brani svoju čast. Nurudin je nezadovoljan svijetom oko sebe, ali i onim što je u životu stvorio. To je njegova muka.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno.

Jedna od mnogobrojnih kontroverzi koja muči ovog derviša jeste i odnos između prošlosti i sadašnjosti. Posredstvom ove nedoumice pisac u roman unosi i teme djetinjstva i zavičaja. Slike zavičaja i djetinjstva srodne su sa pitanjima korjena, porijekla i identiteta. Djetinjstvo i zavičaj, uspomene i ukus vremena sve je to na putu čovjeku koji traži sebe otkrivajući granice preko kojih se ne može. U susretu sa ocem, iz koga romansijer nije otklonio sve melodramske elemente, Nurudin ispoljava neočekivanu ganutost prema starcu koga godinama nije vidio. Ali njegove suze bile su trenutni privid oslobađanja, zamjena stanja onog nekad i ovog sada. Nurudin je u potpunosti rasterećen svog vremena, jer je za trenutak dodirnuo vrijeme svog djetinjstva. Njemu je stalo da utvrdi da razlika između onog sad i nekad ne postoji, da on posjeduje onu čarobnu moć koja od vremena čini neprolazan trenutak.

Da li postoji nada u bolji svijet?

Svijet zaista može biti bolji i ljepši. Na kraju romana dervišu dolazi mladi čovjek i donosi mirise zavičaja, ljubavi i nekog srećnijeg života. Taj mladi čovjek može da svoj život učini ljepšim i boljim, da promijeni svijet.

Autorka: Ilijana Božić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *