Anhedonija ili strah od užitka

U ženskom ključu Nadežde Čačinovič, termin anhedonija doslovno znači strah od užitka. Obično i ne vrlo često, termin se upotrebljava u užem kliničkom smislu u vezi sa poteškoćama sa orgazmom, a ponegdje na novi, pomodan način, kao varijanta tzv. Stendhala bolesti od koje oboljevaju turisti kad su previše i prebrzo (sa snažnom koncentracijom na jednom prostoru) izloženi ljepotama. Anhedonija je malaksalost, vrtoglavica na ivici života za koji u trenutku vidimo da se može odvijati na previše poželjan i požudan način. Otprilike, pandan joj je osjećaj koji imamo kada nas nešto dobro, iznenada udari po glavi pa ne znamo šta ćemo s njim. I tada smo skloni da kažemo: Ovo je previše dobro da bi bilo istinito! Kao da se štitimo od dobrog ili lijepog ili smo generalno naučeni da funkcionišemo samo u životnim nevoljama. Problem je dublje prirode.

Na prvi pogled, užitak je najpouzdanije i najčulnije iskustvo koje se neposredno doživljava i ne može se odglumiti (ne barem sebi). Otkuda onda tako snažna potreba (najčešće kod žene) da odglumi orgazam (najčešće muškarcu do kojeg joj je stalo)? U dvadesetom vijeku je tzv. seksualna revolucija dovela i do toga da su se žene počele osjećati krivima što ne doživljavaju orgazme: strah od užitka je mogao pretpostaviti i pozadinski strah od gubitka kontrole nad vlastitim tijelom u trenutku požude, te ga tako učiniti objektom. Dakle, neminovno je uspostavljanje ponovne opozicije na liniji čula-razum i subjekat-objekat. I još kompleksnija: aktivnost-pasivnost.

Nicole Mason

Naime, arhetipskom matricom koja je kodirana u mnogim kulturama a njen savršen obrazac nalazimo u gotovo svim svjetskim bajkama glasi: žena je pasivna čuvarka ognjišta ili pak princeza u začaranom dvorcu koja pasivno čeka princa oslobodioca i njegov poljubac. Taman posla da ona prva poljubi njega (sic!).

Potreba da se orgazam (ukoliko do njega ne dođe spontanim, prirodnim putem) odglumi, u direktnoj je sprezi sa pasivnim nasleđem žene: ukoliko bi ona doživjela klitoralni orgazam (kungulingus ili samozadovoljenje), to bi automatski značilo da joj muškarac, tj. falus nije potreban. Gubitak kodiranog oslonca je izgubljen, žena je prekršila arhetipsko pravilo i nastaje problem. Zar u tom slučaju nije lakše izbjeći ga jednim trenutkom savršene glume? Uostalom, prinošenje jedne takve žrtve, ženi nije nikakva nepoznanica, sudeći po tekstovima Vilijema Ektona i Smit Plata. Naime, Ekton u čuvenim esejima o muškoj želji: Funkcije i poremećaji reproduktivnih organa u djetinjstvu, mladosti i zrelom dobu, posvećuje ovom pitanju fantastičnih nekoliko redaka: ,,Rekao bih da najvećem broju žena (na sreću po društvo!) ne dojađuje nikakav seksualni osjećaj. Mnoge među najboljim majkama, suprugama i upraviteljicama domaćinstva, ne znaju puno o seksualnim odnosima i bezbrižno bez njih žive. Ljubav prema domu, djeci i dužnostima u kući jedine su strasti koje imaju. Opšte je pravilo da jedna skromna žena rijetko žudi za bilo kakvim seksualnim zadovoljenjem. Ona se prepušta zagrljajima svoga muža, ali to poglavito čini da bi njega zadovoljila i da je lišena želje za materinstvom, ona bi daleko više voljela da je on svog prisustva poštedi.” Štaviše, iako je svaki seksualni poziv uvreda časti skromnih žena, Plat ih poziva da ponekad žrtvuju vlastito zdravlje zarad svojih biološki uvijek potencijalno nezajažljivih muževa. S druge strane, R. DŽ. Kalvervel u svojoj studiji Porneopatologija iznosi očigledno kontradiktornu tezu o ,,čednosti kao najljepšem ukrasu koji žena posjeduje”, a o čemu ,,istinski svjedoči bijeda histerije i drugih nervnih poremećaja koji obuzimaju mlade i starije djevice u svakoj porodici, stvarajući tako golemog neprijatelja porodičnoj sreći.”

Ooops! Skromna ili histerična? Na (ne)sreću po društvo, žena je ipak socijalna konstrukcija.

Autorka: Katarina Sarić 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *